Stručnjak za rat ukazao na važnu stvar o Domovinskom ratu: ‘Počelo je 3. srpnja 91. i kolonom’
Neki stručnjaci, a među njima i vodeći stručnjak za međunarodno pravo akademik Davorin Rudolf, tvrde da bi se 3. srpnja trebao smatrati službenim početkom Domovinskog rata.
Naime, na današnji dan 3. srpnja 1991. kolona od 60-ak tenkova i oklopnih transportera praćena vojnicima i rezervistima JNA, te prvim srpskim dragovoljcima i četnicima prešla je preko mosta kod Batine rijeku Dunav i s područja Vojvodine ušla u Baranju. Pošto je Hrvatska nekoliko dana ranije proglasila neovisnost i samostalnost, Rudolf smatra da je ovo prvi čin sukoba dviju država:
“Rat se definira kao oružani sukob između država i prema tome svi sukobi, dok nije proglašena suverenost i nezavisnost Hrvatske, mogu se smatrati pobunama ili unutarnjim sukobima”. Sukobi u Pakracu, Plitvicama, Borovu Selu i na Banovini, kaže, spadaju u pobunu, dok je ulazak tenkova u Baranju obilježio prvi oružani sukob između dvije vojske.
Početak otvorene okupacije
Tenkovi, pripadnici JNA i srpski dobrovoljci koje su u Srbiji ispratili uz glazbu i cvijeće, dijelom su se uputili prema Belom Manastiru u kojem je bila vojarna Kosta Nađ, a dijelom prema hrvatsko-mađarskoj granici.
Tamo su ih dočekali lokalni Srbi čiji su štabovi TO bili spremni za zajedničke akcije protjerivanja svih nesrba. Ova otvorena agresija uslijedila je nakon razdoblja “tihe okupacije” koja je u istočnoj Hrvatskoj bila na djelu još od veljače i neuspjelog državnog udara. Bio je to početak okupacije najplodnije hrvatske regije (površine 1.148 km2 ) koja je padom Bilja 3. rujna u cijelosti zauzeta i pretvorena u logor na otvorenom.
Hrvatsko stanovništvo i pripadnici mađarske manjine protjerani su iz svojih domova, a oni koji su ostali tretirani su kao roblje. Danonoćno su morali raditi na njivama i u šumama pod nadzorom okupacijskih vlasti s bijelim trakama na rukavima – kako bi se razlikovali od Srba i pri tomu su progonjeni i šikanirani na različite načine, podsjećaju Crne mambe.
Teror u Baranji
Uspostavljeno je i nekoliko zatvora od kojih je najzloglasniji bio onaj u Belom Manastiru. Tamo su zarobljeni hrvatski vojnici mučeni i prebijani, te svakodnevno izlagani psihološkim torturama i izgladnjivani. Premlaćivanje, odvođenje na višesatna saslušanja, otimačina, pljačka i teror postali su svakodnevica Hrvata, Mađara i drugih građana koji su predstavljali smetnju uspostavi etnički čiste srpske paradržave na hrvatskom državnom području.
Među brojnim zločinima ostaje zabilježen onaj što su ga srpski zločinci počinili na farmi Sudaraš (kod Belog Manastira) 17. listopada te 1991. godine, kada su bez ikakvoga razloga i povoda ubili Vinka Čička (50 godina) i njegova tri sina: 23-godišnjeg Matu, 25-godišnjeg Antu i 27 godina starog Ivana čija su tijela masakrirali do neprepoznatljivosti.
Izvor:dnevno/Foto: Fah
