SUDAR TITANA! JEDINI SUKOB ELITNIH HRVATSKIH I SRPSKIH JEDINICA: Dolazak Crnih Mambi neprijatelju zagorčao život
VRO Maslenica je po mnogočemu bila prekretnicom i jednom od najodlučnijih bitaka Domovinskog rata. Kako su pripadnici 4. GBR i 3.GBR uz veliki napor i gubitke uspjeli obraniti Kašić i zadržati velikosrpske snage na glavnom pravcu njihovog protuudara, neprijatelj uvidjevši da tu neće proći, pregrupiravši se prebacuje težište napada prema Novigradu.
Odličan potez Ante Gotovine
Budući da više na terenu nije imao odmornih snaga koje bi mogao ubaciti na taj slabo pokriven prostor, Ante Gotovina se odlučuje na ubacivanje prekaljene elitne postrojbe 1.pb 2 GBR “Crne mambe”.
Tada su se po prvi i jedini put sukobile su se najbolje i najelitnije postrojbe obiju vojski i u tom je sudaru velikosrpski neprijatelj polomio zube. Po dokumentima i izvješćima, utvrđeno je da su na potezu od Kašića do Novigrada bile koncentrirane sve najbolje srpske postrojbe: “Niški specijalci”, “Vukovi“ s vučjaka”, Arkanovi “Tigrovi”, “Kninđe” kapetana Dragana, “Martićevci” i mnogi drugi. Omjer snaga koje su se borile oko Novigrada bio je 10:1 u korist neprijatelja kojih je prema dokumentima bilo oko 5 tisuća.
O utjecaju dolaska „Mambi“ na moral premorenih i iscrpljenih sudionika akcije najbolje svjedoči Danijel Kotlar, zapovjednik 7. Domobranske pukovnije:
“Nisu to bili domaći četnici, već najelitnije što je velikosrpska vojska u tom trenutku imala”
“I tad sam ugledao dva defendera na čelu kolone vozila, a iz njih izlaze fino obučeni vojnici, čisti, obrijani, to je najljepši prizor u mom životu, dakle kao da su došli američki marinci. Na upit njihovog zapovjednika Jacovića ‘kakva je situacija’, odgovorio sam: ‘crta samo što nije pukla, ukoliko odmah ne dođete preuzeti položaje ovo se neće sačuvati’. Položaji su preuzeti zaista u doslovno zadnji trenutak jer već nakon par sati grupa od 30-ak četnika ništa ne sluteći prilazi cestom prema Novigradu. Ta grupa je u potpunosti potučena od trojice ‘mambi’ i tada u stvari počinje pravi pakao za obje strane. Mambe 11. veljače kreću u napad da bi ostali dijelovi Tg-a lakše preuzeli položaje i tada uviđaju koga zapravo imaju ispred sebe. Nisu to bili mobilizirani domaći četnici već sve ono najelitnije što je velikosrpska vojska u tom trenutku imala.”
U tom silovitom okršaju “Crne mambe” su izgubile neke od svojih najboljih ljudi pogibijom zapovjednika 1. satnije Dragutina Naglaša, zapovjednika voda Vlade Brebrića, teškim ranjavanjem dozapovjednika 1. satnije Ivice Šafarića i zapovjednika voda Ivice Mužića. U borbama slijedećih dana pogibaju pripadnik “mambi” Marijan Mikulin i pripadnici OKB-a Boris Krivačić i Ivan Cindrić. Borbe su se intenzivno vodile gotovo danonoćno punih dva tjedna. Tih dana za “mambe” nije bilo spavanja jer su četnici noću povremeno ispaljivali minobacačke projektile 120mm bez upaljača što je stvaralo neugodnu tutnjavu u zraku.
Teške borbe i konačna pobjeda
Narednih dana lukavim potezom zapovjednika Jacovića “mambe” su neprijatelju stvorile prividan koridor u koji su i ušli, a onda bili dočekani strašnom vatrom pješaštva, minobacačke bitnice i VBR-a, o čemu svjedoči jedan od četničkih zapovjednika: “Moji se ljudi nisu htjeli predati, izginuli su do zadnjeg”.
Nakon tog poraza neprijatelj je izgubio motiv ponajviše zato jer su preko svojih obavještajnih kanala već treći dan po dolasku “Crnih mambi” saznali brojno stanje i čak poimence navedenu formaciju svih koji brane Novigrad. Nemogućnost napredovanja i porazi u direktnom sukobu su toliko demoralizirali velikosrpske najelitnije postrojbe da su se zbog strašnih gubitaka, pogibije i ranjavanja nekih zapovjednika, suočeni s dezerterstvom mobiliziranih snaga i međusobnim obračunima odlučile povući. Tim njihovim povlačenjem završene su teške borbe, a dostignute linije su se očuvale do vojno-redarstvene operacije Oluja.
