Sunčica

"Jedna noć prije 31 godina promijenila je živote tisućama ljudi. Tisućama nas koji smo tu noć sa vrećicama u rukama, bježeći pred hordama zla, krenuli u nepoznato, spašavajući svoje živote. Tada još nesvjesni što će se sve događati slijedeće četiri godine. U toj noći ostavili smo sve ono materijalno što smo imali, kuće, automobile, voćnjake, vinograde, vrtove.. Ponijeli smo samo najosnovnije, ono što je stalo u ruksak, vrećice, džepove. Satima je kolona prelazila kanjon rijeke Čikole, a u skoro grobnoj tišini, osjećao se miris straha i neizvjesnosti, jer nismo znali ni gdje ćemo, ni što nas tamo čeka. U koloni tisuće ljudi, od bebe stare četiri dana, do staraca koji su jedva gazili po onom tvrdom kamenu. Istom onom kamenu koji nam je utkan u gene, s kojim smo povezani od rođenja pa do smrti. Onom našem kršu koji je znao biti i surov, ali koji je srastao sa generacijama naših predaka i nama samima. Suze su se tiho slijevale niz lica, dok su srca pucala od tuge.

U tim užasnim trenucima, u toj strašnoj noći, uz sve emocije koje smo tada proživljavali, jedna misao ipak je bila najjača. Tračak nade, želja, prkos, ponos, odlučnost, ljubav, sve sažeto u jednu misao:"VRATIT ĆEMO SE!"

Kad tad vratit ćemo se na taj svoj kamen i ponovno izgraditi sve što su zlotvori srušili, spalili, uništili.

U slijedeće četiri godine života u progonstvu puno se toga dogodilo, puno lijepih i ružnih stvari. Upoznali smo nove ljude, neke divne ljude koje i danas nosimo u srcu jer su nam otvorili svoje domove i svoja srca.

Izgubili smo mnoge drage ljude, one čija je krv prolivena za nas. Čiji su životi bili cijena naše slobode, naših života.

Odrasli preko noći, dječaci su postali muškarci, djevojčice žene. Djedovi, očevi i unuci stali su zajedno, rame uz rame da obrane ono što je naše i nakon četiri godine pakla ostvarili su ono što smo obećali u toj noći, odlazeći iz svog grada. Vratili smo se!

U te četiri godine često su nam znali govoriti kako nam nije tako loše, pa živimo pored mora, većina nas živjela je po hotelima, imali smo hranu, odjeću. Zvuči dobro, zar ne? Ali nisu shvaćali da je život u hotelu ponekad više nalikovao životu u logoru, a da nam more ne može zamijeniti ovaj naš sivi kamen. Da ništa ne može zamijeniti jutro kada otvorim prozor i pogledam prema vrhu Promine. Kada odem negdje pa po povratku s Moseća pogledam moj grad, moj Drniš, Petrovo polje, Čikolu koja mirno teče kroz isto to polje i u pozadini moju Prominu koja mi šapuće:"Ovdje si svoj na svome."

Zato danas ne pišem o onima koji su nam zlo činili, jer su se poraženi, pobijeđeni svjetlom i ljubavlju, pokunjenih glava razbježali ko miševi. I nadam se da su naučili da mi nikada nećemo dati ono što je naše.

Danas odajem počast svima onima koji su zaslužni što i danas, dok ovo pišem, gledam kroz prozor prema mojoj Promini.

Živima, a posebno onima koji su dali svoje živote, HVALA VAM!

A ja ostajem svoj na svome, tamo gdje su kosti mojih pradjedova, tamo gdje će rasti nove generacije ljudi s kamena."