Supetar je izabrao koga će pamtiti, a koga izbrisati

Grad koji čuva partizane, a briše Domovinski rat

Nakon svega u Supetru: poruka gradonačelnice koja vrijeđa zdrav razum i gazi kulturu sjećanja

Nakon što je u Supetru prebojan dio murala posvećen Jean-Michelu Nicolieru, a zajedno s njim uklonjeni simboli HOS-a, Vukovara i Škabrnje, Ivana Marković odlučila se obratiti javnosti porukom koja, umjesto smirivanja, otvara još dublje pitanje: je li zakon u Supetru postao izgovor za brisanje povijesti?

U podužoj objavi gradonačelnica se poziva na demokratski legitimitet, procedure, komunalni red i jednakost pravila za sve. No ono što uporno izostaje jest odgovor na ključno pitanje:
tko je, kako i zašto odlučio da se mural briše selektivno – pola zida da, pola ne?

Ako su “pravila ista za sve”, kako je moguće da je ime francuskog dragovoljca ostavljeno, dok su simboli postrojbe u kojoj je ratovao – izbrisani? Ako je problem bio “grafit”, zašto nije uklonjen u cijelosti? Ako je problem zakon, zašto zakon vrijedi napola?

Urbanizam kao smokvin list

Pozivanje na Odluku o komunalnom redu i urbanističko planiranje u ovom slučaju zvuči kao administrativni paravan. Supetar nije uklonio nelegalni kiosk ni bespravnu reklamu, nego simbolički zapis Domovinskog rata. I to ne bilo kakav – nego onaj koji podsjeća na Vukovar, Škabrnju i dragovoljce koji nisu morali doći, ali su došli.

Gradonačelnica tvrdi da “neće okretati glavu” i da će biti “pokretač pozitivnih promjena”. No upravo je ovdje – okrenula glavu od smisla. Jer kultura sjećanja nije prijetnja poretku. Ona je temelj države.

Zamjena teza i moralna ucjena

U svojoj objavi Marković poseže i za emocionalnom ucjenom, spominjući svoga oca – hrvatskog branitelja – kao odgovor na kritike. No ničije obiteljsko porijeklo ne daje politički imunitet. Biti dijete branitelja ne daje pravo brisati druge branitelje iz javnog prostora.

Još je problematičnije izjednačavanje opravdanog ogorčenja građana s “maskama, crnilom i prijetnjama”. Time se svaka kritika proglašava ekstremizmom, a svako nezadovoljstvo – prijetnjom državi. To nije dijalog. To je diskvalifikacija. 

Na ovo je gradonačelnica zaboravila!

U Supetar već više od sedam desetljeća u javnom prostoru stoji spomen-obilježje s porukom o partizanskim borcima pogubljenima 28. siječnja 1943. godine, s uklesanim riječima o „slavi, borbi i domovini“, koje je 1952. podigao „Narod Supetra“. Taj spomenik nikada nije problematiziran, nikada prebojan, nikada proglašen prijetnjom javnom redu, urbanizmu ili demokraciji. Nisu mu smetale procedure, nije tražio dozvole, nije izazivao komunalne intervencije. I upravo u toj činjenici leži srž problema: jedan povijesni narativ u Supetru ima trajno, zaštićeno i nedodirljivo pravo na javno sjećanje, dok se drugi – onaj iz Domovinskog rata – briše, fragmentira i proglašava “spornim”. Kada se simboli HOS-a, Vukovara i Škabrnje preboje, a partizanski tekstovi o smrti za domovinu ostaju netaknuti, tada više ne govorimo o zakonu, nego o dvostrukim kriterijima. Ne o komunalnom redu, nego o selektivnoj memoriji. Ne o toleranciji, nego o poruci da postoje “prihvatne” i “neprihvatne” žrtve. A društvo koje bira koje će mrtve poštovati, a koje prebojati, ne gradi pomirenje – nego produbljuje nepravdu.

Država nije nastala uredbom, već krvlju

Hrvatska država nije nastala procedurom, savjetovanjem i komunalnim redom. Nastala je u krvi, zimi, blatu i smrti. Nastala je zahvaljujući onima čije ste simbole prebojali.
Netko se smrzavao.
Netko je gubio dijelove tijela.
Netko je ubijen na Ovčari.

I sada im se poručuje da su “neprimjereni javnom prostoru”.

Poruka koja ostaje

Poruka Supetra danas glasi: žrtva je dopuštena samo ako je estetski i politički neutralna. Ako ne bode oči. Ako ne podsjeća previše. Ako je “tiha”.

Ali povijest Domovinskog rata nije tiha. I nikada neće biti.

Brisanjem murala nije se smanjila napetost – stvorena je nepravda. A nepravda, ma koliko bila prebojana, uvijek izbije na površinu.

Jer zid se može prebojati.
Istina – ne.