SUZE NA SUSRETU! Braniteljica frizerku Miru tražila od ’91.: ‘Došla sam s prve crte, dva tjedna nisam prala kosu’
Ivana Haberle hrvatska je braniteljica i dragovoljka Domovinskog rata koja je kao 18-godišnja djevojka stupila u obranu Hrvatske. Osim toga, Haberle je i predsjednica Udruge žena u Domovinskom ratu Zadar s kojom često istupa u javnosti kako bi riješila pojedine probleme ovih, uistinu jedinstvenih žena.
Ovoga puta, Ivana Haberle je podijelila vrlo intimnu i dirljivu priču o jednoj frizerki koja joj je u ratnom vihoru pomogla koliko je mogla: besplatno joj je oprala i uredila kosu znajući da mlada djevojka na njenom stolcu unatoč maskirnoj odjeći u koju je bila odjevena – želi lijepo izgledati. Nakon 32 godine, odlučila ju je potražiti i zahvaliti joj se.
“Čast mi je gardistici oprati kosu”
Naime, Ivana je s bojišnice jednoga dana došla u posjetu roditeljima koji su kao prognanici bili smješteni u Pirovcu. Obzirom da dva tjedna nije bila u mogućnosti oprati kosu, istog je dana potražila frizerski salon:
“Taj osjećaj da mi netko pere kosu, miris šampona i subrine, to je bilo božanstveno. Kad je čarolija prošla, izvadila pružila sam joj novac. Ta žena je tihim glasom rekla: ‘Ne, ni slučajno! Meni je bila čast da sam gardistici mogla oprati kosu.’ U suzama sam izašla iz salona i pitala se, Bože, tko sam ja? Zar me ova šarena uniforma čini većom i boljom osobom? Vratila sam se na teren, ali nikad nisam zaboravila tu gestu.”
Pronašla ju i zahvalila nakon 32 godine
Potreba da zahvali dobrodušnoj frizerki, Ivanu nije napustila niti nakon više od tri desetljeća, pa je odlučila: Potražit će je!
“Pomislila sam kako da je pronađem? Koga da zovem u Pirovcu? Otvorim internet i potražim frizerske salone, pa nazovem prvi salon ‘Sanja’. Pitaju me što trebam, želim li se naručiti, a ja odgovorim da tražim jednu posebnu ženu koja je u Pirovcu radila 1991. godine. Nisam znala opisati tu ženu, niti na kojoj je adresi radila, ali sam prepričala događaj.”
Tada je, kaže Ivana, s druge strane nastao muk:
“To je moja mama”, rekla je žena s druge strane telefona i počela plakati. Rekla je da je njena majka jako bolesna, ali da će svakako dogovoriti susret. I susret se dogodio:
Suze na susretu: “Hvala, Mira Petrović”
“Nakon par dana s članicama Udruge Alemkom i Marijom krenula sam ispuniti svoju duboko zakopanu želju. Pronaći i zagrliti ženu koja me taknula u dušu kad sam bila najranjivija i učinila me ponosnom, većom od Velebita i Dinare zajedno. Ponijela sam fotku iz tog vremena, jer je njezina kćer Sanja rekla kako majka misli da će me se sjetiti. Kad smo došle u kuću, dočekala me raširenih ruku i pao je taj zagrljaj, topao kao duša. Šapnula sam joj ‘hvala vam’ i ovjekovječile taj trenutak, a u ušima mi je zazvonila Sanjina rečenica ‘moja je majka to zaslužila’. Hvala još jednom, Mira Petrović. Tvoja dobrota nije zatajena.”
