Svim hrvatskim braniteljima treba se osigurati puna zaštita, dostojanstvo i skrb!

Prigodom donošenja Deklaracije o Domovinskom ratu  (13. listopada 2000.), Zastupnički doma Hrvatskog sabora uz ostalo je ustvrdio  da je "na Republiku Hrvatsku oružanu pobunu izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj" te da je hrvatska država "vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica". Osobito je istaknuto da će "u skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim (sic!) hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb". Na kraju je još dodano da je "radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe dužno procesuirati sve (!) moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje". U povodu donošenja ovog dokumenta, Zastupnički dom Hrvatskog sabora pozvao je sve, a poglavito dužnosnike i državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti, jer se na taj način čuva moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako će se štititi čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.

Dakle, ako je Republike Hrvatska zauzela ovakav stav, smije li se od njega odstupiti, marginalizirati ga i baciti u blato?

Zanimljivo je da ni toliko godina od početka agresije na Republiku Hrvatsku nitko nema pojma ni kad je i gdje počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat, tko je počinio najteže ratne i ine zločine od Vukovara, Pakraca pa do Škabrnje i Dubrovnika, kada će Srbija i Crna Gora (ako su bili agresori, a jesu) platiti ratnu odštetu, hoće li se već napokon otvoriti arhivi bivše zločinačke JNA, te na kraju, kada će hrvatski stradalnici (poginuli, ranjeni, maltretirani, silovani, stjerani u logore i sl.) dobiti koji euro odštete od agresora, odnosno kada će neki hrvatski političar prigodom susreta sa srpskim i crnogorskim državnicima imati hrabrosti reći im u lice da su oni bili agresori, te da je Hrvatska vojska uvijek bila ta koja se samo branila (od stoljeća sedmog). Naime, hrvatski vojnik nikada nije ratovao poglavito u Srbiji i Crnoj Gori, a njihovi vojnici jesu, i to na način da su se ponašali kao Turci kad su osvajali hrvatska područja.

Dok hrvatska država i dalje nažalost  procesuira pojedine hrvatske branitelje, maltretira njihove obitelji, dok se ne samo Vukovarci nego i svi mi pitamo: pa drugovi i gospodo tko je u vrijeme rata 1991. razorio vukovarsku ratnu bolnicu, škole, katoličke crkve, dječje vrtiće, tko je na kraju krajeva pobio oko 400 dječaka i djevojčica diljem Hrvatske, zašto još nitko od  visokih i inih časnika zločinačke JNA nije odgovarao za masovna umorstva, za onih 938 bijelih križeva na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata…. Svi znamo za to, ali pravimo se da se to "nas ne tiče", pa mislimo (kao nekada Jadranka Kosor) da smo učinili "mnogo" za te nevine žrtve time da pokraj tog svakog križa "upiknemo" hrvatsku zastavicu, i – ništa više! A od tih "silnih" hrvatskih dužnosnika i zastupnika jedan dobar dio vjerujte uopće nikada i nije bio u Vukovaru, a kamoli u Škabrnji, Voćinu, Ćelijama. Lipiku, Saborskom, Kijevu i mnogim drugim gradovima i mjestima gdje su srpski teroristi izvršili najteže i najgore zločine. Stoga bi bilo dobro, kad prođu izbori, da članovi Vlade i saborski zastupnici uz pratnju hrvatskih branitelja organiziraju svake godine barem jedan izlet u neki grad ili mjesto koje je najviše stradalo u velikosrpskoj agresiji, pa da se na licu mjesta  uvjere što se to događalo poglavito na početku rata, da čuju od samih žrtava što se to zbivalo dok je većina od njih studirala, kupovala i vodila tvrtke, boravila u inozemstvu (svaka čast izuzecima). Možda bi tada drugačije gledali na Vukovar i Škabrnju i ostale gradove i mjesta koja su najviše propatila…