MAJA RAGUŽ: SVJEDOČANOSTO PREŽIVJELOG BRANITELJA IZ VUKOVARA!

Dana 31. listopada 1991. godine u Tanasijevoj kući kod minimarketa na Sajmištu zbio se jedan od krvavijih i zloćudnijih napada na hrvatske branitelje.

Nakon odrađenog intervjua sa Goranom Zadravcem, jednim od preživjelih branitelja iz toga napada, donosimo njegovo svjedočanstvo što se točno zbilo toga dana.

„Ja sam Goran Zadravec, dolazim iz Policijske stanice Međimurske, to je Policijska uprava Varaždinska jer tada još uvijek nismo bili županija. Došli smo u Vukovar 11. rujna 1991. godine sa 198 pripadnika MUP-a. Ti pripadnici dolazili su iz Čakovca, Varaždina, Ludbrega i Novog Marofa. Moji kolege i ja, nas 50, smo prvo bili smješteni u Tekstilnoj školi u Vukovaru.

31. listopada 1991. godine, negdje oko 9 sati ujutro bili smo zarobljeni u kući gospodina Tanasija, tako se gospodin prezivao, on je bio autoprijevoznik, kod njega smo spavali, a prekoputa njegove kuće je bio minimarket gdje smo čuvali stražu. Nakon moje noćne smjene na straži kod minimarketa krenuo sam spavati, moji kolege su bili u podrumu, nas je bilo pet pripadnika MUP-a iz policijske uprave Varaždinske i sa nama je bilo pet civila. Znači, tada nas je u toj kući bilo desetero. Jedan pripadnik MUP-a čuvao je stražu gore u kući, na katu, koji je pokrivao jedan ugao prema Sajmištu, a jedan civil je bio vani na straži, mi ostali smo bili u podrumu, odmarali nakon noćnih smjena, izmučeni i nenaspavati. Odjednom smo samo začuli povik: „Svi van!“. Bili smo u šoku, nismo znali ni tko je ni što se događa. Ja sam spavao možda samo deset minuta kada me to sve probudilo i kod sviju nas se stvorio osjećaj panike. Tada nisam znao šta da prvo uzmem u ruke, oružje ili čizme. Na kraju smo shvatili da su to bili Bijeli Orlovi, ja sam ih naknadno uspio izbrojati četvoricu. Bacili su nekoliko bombi u podrum gdje sam ja bio lakše ranjen, u lijevu ruku. Tada je vjerojatno bilo i nekoliko teško ranjenih, ali u tom trenutku to je bila zbrka jer nismo znali šta se događa. Nekoliko mojih kolega je odmah izašlo van, na prvi poziv. Kad smo mi ostali shvatili tko je vani, sakrili smo se ispod stepenica i onda smo čekali šta će biti dalje jer nismo imali izlaza. Na kraju smo se morali i mi ostali predati i to direktno njima pred puške. Po mojem zaključku, ja sam predzadnji izašao iz tog podruma i sve što sam čuo ispred kuće je bio rafal. Bacio sam se na pod, taj rafal je trajao nekoliko sekundi, bila je mrtva tišina i došao je jedan od njihovih pripadnika i udario me nogom u rebra i glavu pa sam ispuzao van. Kako sam ispuzao van vidio sam da moje kolege leže ispred kuće i shvatio sam da su u tom rafalu ubijeni. Nakon nekoliko trenutaka shvatio sam da je još jedan moj kolega, Mladen Kerovec iza mene i da je živ. Budući da sam ja tada ležao na podu, njega su gurnuli natrag u podrum. No, prije mog izlaska iz podruma, ostavio sam automatsku pušku na stepenicama, naslonjenu, sa desne strane. Kako su njega gurnuli natrag u podrum, on je došao do te moje puške i iskočio je van iz podruma. U međuvremenu su mene podignuli sa poda i jedan od pripadnika Bijelih Orlova naslonio mi je pušku na grlo i pitao me: „Gdje je taj Tanasije?“. Tada ja to nisam znao, budući da smo ljude smještali u Tekstilnu školu jer je tamo bilo najsigurnije tada. Nakon nekoliko trenutaka sam shvatio da me neće ubiti i vidio sam sa moje lijeve strane jednog četnika, mladića od šesnaest godina gdje sam računao da on neće pucati na mene, a ja da ću ovoga ispred sebe uspjeti savladati. U tom trenutku dok sam ja o tome svemu razmišljao, moj kolega je izletio van, povukao je rafal, mene je metak, hvala Bogu, zaobišao, pogodio je četnika ispred mene, ovoga koji je držao pušku na grlu. Ovaj mladić što je bio sa moje lijeve strane se sakrio iza mene, ja nisam znao tko je to. Počeo sam trčati u kuću i vidio da još netko trči iza mene. Moj kolega Mladen je imao maskirnu uniformu, a ja sam bio u civilu jer smo mi došli u ljetnim uniformama iz Čakovca, a već je postajalo hladno pa smo se tamo oblačili kako smo stigli. Tada sam pokušao sa desne strane kuće skočiti ispod, ali se tu nalazila ograda i asfalt i znao sam da, ako skočim, da ću slomiti nogu ili još nešto. Tada sam se popeo na krov iste te kuće i iza je bila neka šupa i tu sam se zaglavio. Tada sam imao 45 kilograma i na sebi nekoliko džempera i razmišljao sam kako da se spasim. U tom trenutku vidio sam svog kolegu kako trči ispod mene prema kukuruzu jer su iza te kuće bila kukuruzna polja prema gradu Vukovaru. Uspio sam se nekako izvući i počeo trčati iza njega. Tamo smo nabasali na neke naše domaće dečke koji su nam dali bombe i nakon toga smo se javili Mladom Jastrebu i ispričali mu što se dogodilo.

Mi smo bili iza naših položaja, tri dana je trebalo biti čišćenje, ali je uvijek nešto iskrsnulo tako da su nam neprijatelji dolazi na 50 metara od nas.“

Svjedočanstvo preživjelog branitelja najbolje opisuje horor i strahove koje su branitelji proživljavali tijekom cjelokupnog vremena koliko je trajala obrana Grada, a posebno u njegovim zadnjim danima.

Ovakva i slična svjedočanstva su od dragocjene važnosti za noviju hrvatsku povijest.