Svjedočanstvo o ratu, vjeri i oprostu: Put oca Pere Miličevića od djetinjstva u zločinu do poruke mira

Otac Pero Miličević s najokrutnijim licem rata suočio se još kao dijete. Dana 28. srpnja 1993. godine, skupina muslimanskih militanata iz vojske Bosne i Hercegovine upala je u njegovo rodno selo Doljani, u općini Jablanica.

U svega nekoliko sati ubijeno je 39 mještana, među njima i njegov otac te više članova obitelji. “Bilo je to iskustvo tame i zla rata,” rekao je otac Miličević novinarima u Tiskovnom uredu Svete Stolice, prilikom nedavne prezentacije Papine poruke za Svjetski dan mira 2026., koji se obilježava 1. siječnja.

Trideset i dvije godine nakon tog jutra stradanja, dječak kojem je rat u jednom trenutku oduzeo nevinost danas govori smireno, glasom svećenika. Imao je tek sedam godina kada je pucnjava prekinula njegovo djetinjstvo. Igrao se sa svojim bratom blizancem i još jednim starijim bratom kada su započeli napadi. “Metci su letjeli iznad naših glava,” prisjetio se.

Njihova majka i sestra povukle su djecu u kuću, pokušavajući ih zaštititi. Njegov otac Andrija u tom trenutku nije bio kod kuće – otišao je na polja pomoći teti, ali i on je ubijen. Imao je 45 godina. Majka Ruža ostala je udovica s devetero djece, od kojih je sedmero bilo maloljetno.

Toga dana ubijene su i dvije sestre njegove majke te nekoliko rođaka. “Kada jedna osoba umre, to je već užasno; kada umru troje djece, kao što se dogodilo mojoj teti, ne znam kako majčino srce ne puca”, rekao je, vidno potresen.

Stradanje nije završilo masakrom. Njegova majka i braća deportirani su u logor poznat kao “Muzej” u Jablanici, zajedno s oko 300 hrvatskih katolika. U zatočeništvu su proveli sedam mjeseci.

Uvjeti u logoru bili su krajnje teški. “Nismo imali dovoljno hrane, higijena nije postojala, a spavali smo na hladnim granitnim pločama,” ispričao je. Smrt je, kako kaže, bila stalna prisutnost, no fizička bol i glad nisu se mogle usporediti s neizvjesnošću i strahom od onoga što ih čeka.

Ono što ih je održalo bila je vjera, naslijeđena od majke, i svakodnevna molitva krunice. “Bez vjere, molitve i potrebe za mirom ne bismo preživjeli,” naglasio je. Tijekom zatočeništva iskušenje osvete bilo je snažno, ali, kako kaže, iz logora je izašao s jasnom odlukom: “Morali smo u srcima zadržati mir i ne misliti na osvetu.”

Nakon oslobađanja uslijedio je još jedan težak udarac. Tijelo njegova oca sedam je mjeseci ležalo neukopano, izloženo vremenskim uvjetima. Tek tada obitelj je mogla obaviti pokop. “Njegovo tijelo je ostavljeno neukopano; mi smo pokopali samo njegove kosti,” rekao je.

Otac Miličević često odgovara na pitanje kako je izdržao toliku patnju. Njegov odgovor godinama ostaje isti – vjera. “Odgoj u Bogu hranio nas je i pomogao da preživimo užase koje nijedno dijete ne bi smjelo vidjeti,” istaknuo je.

Oprost, priznaje, nije došao odmah. U njemu je dugo tinjao bijes, a rana je godinama ostala otvorena. Prekretnica se dogodila kada je odlučio krenuti putem svećeničkog poziva, a zaređen je 2012. godine. “Kada sam počeo ispovijedati vjernike, shvatio sam da unutarnji mir ne postoji bez oprosta i da je potrebno suočiti se s onim što sam prošao,” objasnio je.

Godinu dana kasnije, dvadeset godina nakon zatočeništva, vratio se na mjesto nekadašnjeg logora. “Vratio sam se u suzama,” rekao je. Taj povratak nije bio čin osvete, nego svjestan korak prema unutarnjoj slobodi.

Danas njegova životna priča utjelovljuje poruku koju papa Leo XIV. upućuje povodom Svjetskog dana mira. “Mir se mora živjeti, njegovati i čuvati,” poručio je otac Miličević, dodajući: “Zlo se nadvladava dobrotom, a ne osvetom ili oružjem.” Prisjećajući se papinih riječi, zaključio je da “dobrota razoružava”.