Takvih igrača u HNL-u je jako malo: Ubojica dječjeg lica je simbol momčadi koja je potpuno drukčija od drugih

Dok je glavni sudac Patrik Kolarić još uvijek raspravljao s igračima Hajduka čekajući VAR sobu da ga pozove na monitor vidjeti očito igranje Krovinovića rukom, odgurivao ih od sebe bez ikakvih kazni koje je zato bez problema podijelio riječkoj klupi, pomoćnom treneru Đaloviću, ali i treneru Sopiću, on je već imao loptu u rukama i bio spreman preuzeti ogromnu odgovornost na sebe. I to u čuvenoj 60. minuti, oči u oči s vratarem Hajduka i sjeverom Armade, kada su baklje i bljeskalice obasjale riječko nebo.

Njemačka škola

Dakako, radi se o Niki Jankoviću, mladiću koji je nedavno napunio 22 godine, ofenzivnom veznjaku koji je ovog ljeta kratko napustio Rijeku, da bi joj se vratio kao njezin punopravni član sa širokim osmijehom navučenim na svom dječačkom licu. Bio je vidno sretan svojim povratkom u staro nogometno “jato”, a to je jasno i komunicirao u prvom povratničkom intervjuu za klupske stranice izražavajući nadu da će sada biti još bolji.

Nije Niko Janković uopće bio loš tijekom prošlog proljeća kad je kao posuđeni igrač Dinama iz Zrinjskog stigao na Kvarner zajedno s trenerom Jakirovićem, koji mu je ukazao veliko povjerenje i pružio mu prijeko potrebne prve prave HNL minute u kontinuitetu. Normalno da je bilo oscilacija u njegovoj igri, nije ga nešto previše htio niti gol, no trud, njemačka disciplina koju je svojevremeno usvojio još u omladinskim kategorijama Stuttgarta čiji je bio član, kao i bespoštedna trka, niti u jednom trenutku nisu bili upitni. Konačnim rješavanjem svog “statusa quo” i povratkom u sretnu luku mladi je Janković od prvog trenutka na svoja “čelična” pluća preuzeo puno toga, od kreacije u igri, obrambenih zadaća do onoga čega mu je falilo u prvom periodu u Rijeci - golova i asistencija.

Energija i volja

Pogotkom Hajduku, maestralno izvedenim jedanaestercem kojeg je silovito “pospremio” pod gredu Lučiću koji je šetao po gol-liniji, mladi je veznjak stigao do velike brojke od osam pogodaka i četiri asistencije u svega 17 dosad odigranih ovosezonskih susreta. Usporedbe radi, prošlu polusezonu je u 19 odigranih susreta imao dva pogotka (oba Istri) uz jednu asistenciju, ogroman je to skok koji je samo dokaz da je Janković sazrio, postao ono što se od njega i očekivalo, a to je jedan od stožernih igrača ove silno mlade, ali silno kvalitetne momčadi, koja će u reprezentativnoj pauzi ostatak prvoligaške karavane promatrati s trona. Prema prikazanoj igri, potpuno zasluženo...

Nakon turbulencija koje je izazvao odlazak trenera Jakirovića i gotovo cijelog stručnog stožera, trener Sopić je pokazao da je ne samo “uhvatio” uzde ove momčadi nego i postao novi vođa ove potentne mladosti, koja ima svojih “mušica” i koja zahtijeva potpuno individualni pristup svakom pojedincu, no Sopić i njegov team očito imaju tu potrebnu energiju i znanje.

Energija i pristup, to je ono što ovu Rijeku čini drugačijom od drugih, a za personifikaciju takve Rijeke mladi je Janković možda najbolji primjer. Već neko vrijeme igra nogomet karijere, trči, asistira, zabija i pritom ne zaboravlja na svoje defenzivne zadaće. Često je, uz neumornog Ivanovića, upravo on prva crta riječke obrane. Kako li je samo “šprintao” duboko u sudačkoj nadoknadi pokušavajući prisiliti posljednju liniju Hajduka na pogrešku, takvih igrača je danas jako malo u HNL-u, a Niko Janković jedan je od njih.