Tanja Belobrajdić: Prekratka kolona za sinove Vukovara
Prošle subote na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, Vukovarci su se u tišini i bolu oprostili od braće Tadije i Ivana Došena.
Njihovi posmrtni ostaci nedavno su identificirani, nakon što su pronađeni u masovnoj grobnici na deponiju Petrovačka dola, zakopani ispod tona otpada, na dubini od čak 17 metara. I dalje se traga za njihovim bratom Martinom, koji je još uvijek među nestalima.
Posebno emotivan oproštaj uputila je vukovarska književnica i ratna veteranka Tanja Belobrajdić, koja se u svojim kolumnama više puta osvrnula na sudbinu obitelji Došen. Ovaj put, prisutna na ispraćaju, podijelila je vlastite dojmove i tugu zbog, kako kaže, "prekratke kolone" koja je pratila posmrtne ostatke dvojice sinova Vukovara.
Foto: Heroji Vukovara
"Na srcu mi je baš teško, jer mislim da bi cijeli grad trebao ispratiti svoje sugrađane čiji su posmrtni ostaci pronađeni nakon tri desetljeća. Ispod tona smeća. Na dubini od 17 metara. Naravno, puno je ljudi koji su ‘izvan priče’, mnogi ni ne znaju za pokop, čuli su naknadno… Idu za svojim poslom, egzistencijom, obavezama… Tražim opravdanja… ", napisala je Belobrajdić.
U svojoj objavi, prisjetila se i okolnosti nestanka Tadije, Ivana i Martina – svi trojica su posljednji put viđeni u tadašnjoj vukovarskoj kasarni, gdje su ih, prema svjedočenjima Tadiju i Ivana izvukli iz autobusa sa zarobljenicima, a Martina s kamiona s ležećim ranjenicima, pretukli te potom ubacili u kombi s kojim su ih odvezli u nepoznatom smjeru, pretpostavlja se u Negoslavce .
Na pokopu je književnica među okupljenima prepoznala dvije majke – Jelenu Pančić i majku Tomislava Šestana, čiji su sinovi nestali u Borovu Selu. Njihova prisutnost dodatno je podcrtala težinu trenutka.
"Raspoređujemo se oko čempresa, od tri grobnice u nizu, iskopane su prva i treća. Ona u sredini čeka na Martina. Jednom. U daljini čujem zapovijed za počasni plotun, ne mogu se otresti uvijek istih riječi koje je izgovorila supruga jednog od ubijenih na Ovčari ‘kad god na nekom pokopu čujem počasni plotun, pomislim kako su to posljednje riječi i posljednji zvuk koji je moj suprug čuo: pu-caj’ i kao uvijek, tako se i sada pitam, što su posljednje Tadija i Ivan čuli?
Ceremoniju su obilježili potresni trenuci uz pjesmu “Vila Velebita” i zajedničku molitvu. Emotivni vrhunac vukovarske književnice dolazi u susretu s dvjema ženama u crnini:
"Pogled mi bježi u stranu, na one dvije velike duše, dvije sitne žene u crnini. Prilazim im i grlim ih s leđa, šapćem im ‘dat će Bog. Naći ćemo ih’. Jedna od njih će bolno ‘ako je Dunav, nas dvije nećemo imati sreće’. Kakav je u toj rečenici bolni i strašni oksimoron riječ ‘sreća’?!"
Na kraju ispraćaja, svi su se razišli u tišini.
"Odlazim svojim putem, skupljam komadiće srca što se stoput rasulo, prate me jecaji. Voljela bih da razumijete. Da ih razumijete."
