Tanja Polić Marković: Sjećanje na osmjeh

Čitava je paleta osjećaja kojega takvo sjećanje budi u čovjeku. Sjećanja na rat teška su..i ružna i tužna, ponosna i jadna, gladna..mučna i krvava.

Mračna, zastrašujuće mračna, kao neka crna rupa u našim životima, koja ostaje, kao hulja, u svima nama zauvijek.

U meni, u tebi u njima, u genima.

Ta crna rupa ponekad se otvori..i počne nas uvlačiti u sebe - zvukovi, mirisi, krici, tišine i demoni..I kada malo bolje razmislim, rat neprekidno traje,samo se ponekad ne uspijemo othrvati,

dok ne pobijedimo sebe u sebi, kako bi mogli nastaviti dalje.

Onda svane novi dan i život se nastavlja. 

Život i smrt uvijek putuju zajedno.

Mnogih više nema među nama.Nedostaju..do boli nedostaju..boli koliko nedostaju.

Jer to je naprosto tako.Tako je bilo tako će ostati zauvijek.

No, ja se sjećam osmijeha.

Godinama gledam fotografije golobradih mladića, jedva stasalih djevojaka, naše hrvatske mladosti, koji kreću u rat. 

Kreću u rat sa osmjehom na licu!

Paradoksalno zar ne?

Sjećam se tih osmijeha, tih pogleda, tog jednog čudnog mira. 

Taj osmjeh razlikuje se od svih ostalih. Pitala sam se zašto..?

Pitala sam se godinama.

Došla sam do nebrojeno puno razloga , a onda sam shvatila kako se svi moji zaključci mogu svesti pod jedan nazivnik - Ljubav.

I sve poznate nam ljubavi postaju jedna - najveća, najljepša, najjača..

Ona posebna, od Boga dana.

A takva ljubav uvijek je spremna umrijeti.

Sjećam se tih osmijeha , pomirenih sa činjenicom kako se možda nikada više neće vratiti živi.

Ali takva ljubav ne kalkulira. To je čista i uzvišena ljubav, dar koji mnogi nikada ne shvate.

Sjećam se tih osmijeha..

Studeni je..težak, bremenit..tužan u kostima..

Ali ja, ja se sjećam i osmijeha.

Pa i tvoga..

Sjećam se osmijeha, jer toliko ti dugujem..

Toliko im svima dugujemo.Mi živi..

Tanja Polić Marković