Thompsona nije moguće zabraniti, sviđalo se to nekome ili ne

Hrvatska je pluralno društvo, ima više svjetonazorskih, ideoloških grupa, ali to što se jednom segmentu društva ne sviđa stav druge grupe, ne znači da je nešto moguće zabraniti, kaže sociolog Anđelko Milardović

Prema priopćenju Ustavnog suda iz 2020. godine koje se ovih dana često citira nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona i kontroverzne činjenice da on još uvijek svoju pjesmu “Bojna Čavoglave” izvodi uz pozdrav ZDS, stav je sljedeći: “U odnosu na pozdrav Za dom spremni Ustavni sud je u nekoliko svojih odluka jasno izrazio stajalište da je riječ o ustaškom pozdravu NDH-a te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom RH.”

Unatoč takvom stavu Ustavnog suda, na koncertu prije nekoliko dana ipak se koristio izraz ZDS, i to pred brojnim političarima i drugim javnim osobama koje su se ondje okupile.

Što današnje mlade, a najviše je na koncertu na Hipodromu bilo mlađih ljudi, povezuje s fenomenom Thompson, zašto se njemu tolerira ono što drugima ne bi i u kojem se smjeru razvija hrvatsko društvo slaveći tradicionalne vrijednosti, Boga, domovinu, ali i preživjeli povijesni pozdrav ZDS, analiziralo je nekoliko sociologa.

 

Društveno uvjetovan

Anđelko Milardović ističe da je svaki događaj društveno uvjetovan pa i ovaj, jer je Thompson, kaže, dugo bio potiskivan i zabranjivan. No, u međuvemenu je ojačao do mjere da vlast više ne može zaustaviti njegovu “sljedbu”, ona jest desno radikalna, ali je i dalje u okvirima Ustava jer nitko u toj sljedbi ne dovodi u pitanje ustavni poredak RH, niti postoji bilo kakva politička stranka koja bi taj poredak dovela u pitanje ili zagovarala njegovo nasilno rušenje.

– Sve dok je tako, nema razloga ni za zabrane, smatra Milardović.

Na pitanje kako to da onda sada iz Grada Zagreba tvrde da ne bi bili dopustili koncert da su znali kako će on izgledati, gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću poručuje da najprije razriješi stvari u svojoj glavi, zbog činjenice da mu je otac HSP-ovac, a on ljevičar i “podemos”, pa očito i sam ima problem interpretirati Thompsona.

– Osobno, ovaj koncert i fenomen Thompsona, doživljavam kao dio civilizacije, dio spektakla, dio masovne kulture Hrvatske. Očito je to tip masovne kulture mlađe populacije koja je prihvatila taj medijski pristup vezan uz Thompsona, ali tu je utjecaj obitelji i kulture sjećanja možda ključan. Period od 1941. do 1945. kod nas još nije potpuno objektiviziran i postoji jedna kultura sjećanja u obiteljima, koja je nevezana za ono što mlade učimo u školi. To je pitanje primarne socijalizacije, obitelji, to nije stvar sustava. U tom kontekstu i spominjem Tomaševića, jer i on je samo pripadnik neke obitelji u kojoj postoje različita stajališta o ovom fenomenu, kaže Milardović ilustrirajući slojevitost ovog fenomena.

 

Ili sve ili nikoga

On podsjeća da Njemačka ni nakon rata nije zabranjivala nacističke stranke, nego ih je samo stavljala u ustavni okvir demokratske i ustavne republike te su stoga nestale. Jednako tako treba tretirati i fenomen Thompson, pri čemu bi Ustavni sud trebao ostati konzekventan u svakoj situaciji.

– Hrvatska je pluralno društvo, u našem ideologijskom kontiuumu ima više svjetonazorskih, ideoloških grupa, ali to što se jednom segmentu društva ne sviđa stav druge grupe, ne znači da je nešto moguće zabraniti, jer što bismo onda s Danom mladosti kad se u Kumrovcu okupe nostalgičari Josipa Broza Tita. Svi totalitarizmi imaju zajednički nazivnik i ista obilježja, pa onda moramo zabranjivati ili sve ili nikoga, sve dok je u ustavnom okviru, zaključuje Milardović.

Profesor Žarko Puhovski ironično i poetično opisuje koncert.

– Bijaše to doista spektakularni spektakl. Odlično pripravljen, pažljivo izveden, efektno završen. Stotine tisuća su uživale, ne hajući ni za što osim za pozornicu, u znaku Ljubavi, Vjere i Domovine – okruženi bukom nečuvenom, dronovima neviđenima. Tri sata reproduciranja tananih osjećaja repetiranih između mača i mitraljeza prošla su u trenu, ponajprije “dostojanstveno”, kako reče ovlašteni policijski govornik. Prigovori osvojenome svjetskom prvenstvu u omasovljenju nacije mogli su, dakle, doći jedino iz redova ljubomornih, ili mrzitelja svega našega. Rečeni policijski govornik nazvao je to etiketiranjem, jer “nikakvih incidenata nije bilo”. Osim samoga spektakularnog incidenta, kaže Puhovski.

 

Grandiozno okupljanje

Dodaje da je riječ o grandioznom okupljanju hrvatskih patrijarhalnih potencijala, vjerojatno najznačajnijem poslije Duvanjskoga polja.

– Maovim riječima iz drugoga konteksta – selo je pobijedilo grad. To je pobjedničko selo pritom realno otprilike koliko i Čavoglave u koje “oni” nisu nikada ušli. Fikcija povratka fiktivnome selu zbila se, u naše vrijeme, na jedini mogući način: kao malograđanska gigantomahija. Sve je bilo preveliko, pa ni Gospa i anđeli na zemlji nisu našli mjesta, nego su lebdjeli stratosferom, ugrožavajući možda čak i crkvene privilegije. A vodeći vokal nije bio zabavljač. Uostalom, nitko od njega nikada ni h od humora čuo nije, niti umjetnik; nego – Mesija. Uputitelj u pravi hrvatski život, usmjeritelj u junaštvo, poticatelj na borbu zombi-nacije koja u jednoj generaciji, dapače u jednome dahu, identična prolazi stoljećima. Sve je izrečeno na najjasniji mogući način – Thompsonova pjesmarica obuhvaća jezično blago za peti, šesti razred pučke škole, te masa, u kojoj individua nestaje, ostaje tek tijesto koje Pomazanik mijesi, a od pastirskoga rocka nastaje rock vjerničkoga stada, kaže Puhovski.

Ranije je koncert komentirao i sociolog sa zadarskog sveučilišta Krešimir Krolo, koji je izjavio kako ovako velika količina ljudi nije viđena na ovim prostorima.

 

Indentitetske krize

– Prije svega, Thompson nije dugo nastupao, ali tu je i cijeli niz kombiniranih identitetskih kriza, ne nužno ovih hrvatskih, nego vezanih za različite stvari, za događaje u Europi i svijetu. Treći faktor, koji Thompson dugo njeguje, jest da on uvijek stoji na desnijoj, konzervativnijoj priči i ima publiku koja se ima potrebu na taj način u hrvatskom javnom prostoru manifestirati. A tu je i banalniji, četvrti razlog, radi se o spektaklu, koji ljudi jednostavno žele pogledati, rekao je Krolo za Dnevnik.hr.

Sociolog Erik Brezovec pojasnio je za HRT velik broj posjetitelja.

– Ljudi traže zajednicu, neku identifikaciju s drugima. Možemo reći da emocije nisu samo individualna stvar, nego kolektivna, društvena činjenica. Na koncertu se okupilo 500 tisuća ljudi i svi su imali neku zajedničku emociju. U sociologiji te zajedničke emocije rezultiraju različitim oblicima društvene solidarnosti, rekao je.

Ustvrdio je kako je u današnjem društvu, gdje postoji jako puno životnih frustracija, ovakav događaj koji ljude odmiče od stvarnosti – svima potreban.

– Ljudima je trebalo zajedništvo i odmak. On se dogodio na jednoj nacionalnoj razini. To se vrlo često javlja kada naši sportaši dožive neke svjetske uspjehe. Ne treba to miješati s nekim većim društvenim problemima, rekao je Brezovec.

 

Mnogobrojni domobrani ne bi ubijali, ali razumiju ustaše

Žarko Puhovski kaže da sentimenti s Thompsonova koncerta postoje i drugdje, no hrvatska su specifičnost stotine tisuća koje se u crnini znoje na vrućini. Oni nisu ustaška mladež, a uglavnom ni starež, to su ljudi koji su odlučili “pokazati da ih ima”, ne obazirući se na izvorna značenja simbola, nekoliko sati sretno prebivajući u euforiji malograđanskoga moralnog idiotizma.

– Svi su iznutra govorili o “pozitivnoj energiji”, ZDS te Juru i Bobana naprosto nisu zamijetili. Manji su, zato, problem ustaše, bitno veći mnogobrojni domobrani. Oni koji doduše ne bi ubijali, ali razumiju ustaše, jer su naši. Iako ponekad pretjeruju, zaključuje ironično Puhovski.