Tito, Jovanka i SNV: Povijesna revizija na račun hrvatskih građana

O NAŠEM TROŠKU: Izložba o Jovanki Broz u Zagrebu – rehabilitacija komunističke prošlosti pod krinkom kulture

U Srpskom kulturnom centru u Zagrebu, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća (SNV) i Fondacije Jovanka Broz iz Beograda, od 8. do 30. travnja 2025. godine bit će postavljena izložba pod nazivom Glas Jovanke Broz. Ova manifestacija, poduprta sredstvima iz proračuna Republike Hrvatske putem Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, izaziva posebnu pozornost ne samo zbog tematike, nego i zbog političke pozadine organizatora.

Jovanka Broz, supruga komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, predstavljena je kao "ikona Hladnog rata", "važna Srpkinja iz Hrvatske" te "poznata antifašistkinja i partizanka". U sklopu izložbe bit će prikazani njezini osobni predmeti, dokumenti i snimke, a uz to će Vida TV – medijski kanal pod ingerencijom SNV-a – objaviti i do sada neviđeni intervju s Jovankom Broz, koji je između 2010. i 2012. snimio novinar i diplomat Dragan Bisenić.

No, iza kulisa navodne kulturne manifestacije krije se puno dublji i opasniji politički kontekst.

SNV i partneri – politički projekt pod krinkom kulture

Iako bi izložbe posvećene povijesnim osobama mogle imati legitimno mjesto u kulturnom prostoru, treba jasno naglasiti kako SNV, zajedno s portalom Novosti i kanalima poput VIDA TV, već godinama djeluje kao centar pokušaja povijesne revizije i rehabilitacije komunističkog režima te partizanskog pokreta koji je, iza paravana antifašizma, proveo brutalne zločine nad hrvatskim narodom nakon Drugog svjetskog rata.

Stotine tisuća Hrvata stradale su u poratnim čistkama, a sustavna represija nad neistomišljenicima obilježila je desetljeća jugoslavenske diktature. U tom svjetlu, predstavljanje Jovanke Broz kao pozitivne povijesne ličnosti bez jasnog kritičkog odmaka predstavlja pokušaj opravdanja i uljepšavanja jednog mračnog razdoblja.

Politički aktivizam umjesto kulturne reprezentacije

Srpsko narodno vijeće, iako se formalno predstavlja kao organizacija srpske manjine u Hrvatskoj, godinama djeluje kao politička ekspozitura krajnje lijeve ideologije. Usprkos tome, iz državnog proračuna redovito prima sredstva za realizaciju projekata koji često imaju vrlo malo veze s njegovanjem srpske kulturne baštine, a znatno više s pokušajem utjecaja na hrvatski politički i društveni prostor.

Treba napomenuti da SNV, kao i politička stranka SDSS koja ga vodi, ima izuzetno slab legitimitet i unutar same srpske zajednice – prema posljednjem popisu, Srba je u Hrvatskoj oko 123.000, dok je za SDSS na posljednjim izborima glasalo tek 33.000 birača, što je oko 26% potencijalnog biračkog tijela.

Pitanje – tko ovo plaća i zašto?

Uz podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, hrvatski porezni obveznici opetovano financiraju projekte koji ne samo da nisu inkluzivni, nego direktno vrijeđaju osjećaje većine hrvatskih građana, osobito onih koji su osobno pogođeni zločinima komunističkog režima.

Kustosica izložbe je Davorka Perić, dok je "stručni konzultant" kontroverzni profesor političkih znanosti Dejan Jović, poznat po svojim izjavama koje relativiziraju Domovinski rat i promoviraju jugoslavenski politički okvir.

Izložba o Jovanki Broz nije tek kulturni događaj, nego politički čin – još jedan pokušaj da se u hrvatskom glavnom gradu, pod krinkom kulture i umjetnosti, rehabilitiraju protagonisti totalitarnog režima koji je obilježio desetljeća represije i povijesne nepravde. A ono što najviše boli – sve to se događa o našem trošku.

U demokratskom društvu, država svakako treba financirati kulturne programe nacionalnih manjina, ali kada se sredstva koriste za prikrivenu političku agitaciju, povijesni revizionizam ili glorifikaciju diktatorskih režima, tada to više nije kulturna aktivnost – već zloupotreba javnog novca.

Još je veći problem što se takvi projekti:

provode bez javne rasprave, bez uključivanja šire akademske zajednice, i bez uvažavanja osjetljivosti hrvatske javnosti prema temama iz bivšeg komunističkog sustava, posebno onima povezanim s Titovim režimom.

Pitanje je i gdje je granica? Ako se ovakve manifestacije financiraju, možemo li sutra očekivati izložbu o Rankoviću, Kardelju, pa možda i Draži Mihailoviću – pod krinkom "istraživanja glasova iz prošlosti"?

Nije u redu da se to financira iz državnog proračuna – barem ne bez jasne i javno obrazložene odluke zašto i u kojem interesu. Ako se već radi o kulturnoj djelatnosti – neka to plaćaju sami organizatori i zainteresirana publika. Hrvatski građani imaju pravo pitati: "Zašto moj novac ide za ovo?"