Tražim lice svog ubojice

Hrvatskim Putem  cestom lucifer je prolazio. Već zaboravivši one sjene .Pred kučama svojim prostrijeljene obješene.Smijući se horda je za tenkom išla pokazujuč prstom na mjesto u plamenu. Na Mene.” Gle Hrvatska  što se otimat .. bori miće . A sunce joj sjati presta .. Rekao bi čovjek  da priklan težak  slobodi , građanin kliće.Taj glas što iz grla prerezana je izlazio.Viće.Hoću lice vidjeti lice pred sudom svjeta svoga ubojice Lovas sedamdeset troje nas traći lice svog ubojice,Tovarnik četrdeset troje,babska osamnajstero,šarengrad dvoje samozlato moje, berak šestero, oriolik dvoje, Tordinci dvoje, Bogdanovci trideset Dalj petnaest lica masakriranih traže lica svojih ubojica....Hrvatsko Duh tvoj danas vrluda.. čemu žrtva Naša.Nas ubijenih, nestalih , silovanih ..Po grobhnicama nepoznatim razbacanih.Čemu u petrovu sePetrovu selu dvoje, u karancima devetero, u Bilju trideseet troje, u Dardi devetero, U belom manastiru ukupno sedamdeset dvoje? ? Čemu ta žrtva .. bol bez kraja..Stalo ti nije što se grobom šuška tuda. Dvadeset sedam godina prošlo je , a pravde nema za nas sjene.. To nisu zaboravi to nisu uspomene.. to zloćin je veći neg četnik ga je poćinio.. to što ga nitko nije osudio

Kud četnik je onda prolazio. Hajde zamnom.. naući se slušati. Šesto nas u Petrinji i oko nje ubiše a ne vidjesmo dosad lica svojih ubojica... kad mrtva usta naša počnu zboriti. A žrtva govoriti.. .. Stojimo ko granit čvrsti.. kog  ni vjetri  silni ne mogu.. Niti su mogli  ikad….oboriti. A mrtvi smo  odavno Hrvatska Kostajnica pedeseet petero ubiše još se tjelona grani kakvoj njiše.. .A živi do pravde ne mogu.. žalit se samo mogu dragom Bogu.. ne možemo govoriti.Dvadeset sedam godina.. godina.. djeli nas sada.. od dana   dana…Zloćina sama nad nedužnima .. Nama.Kordun i Lika stošedeset petero viće Hoćemo lice svoga ubojice...Jadan je onaj koji nas želi skriti.. Zatajiti.ko od nas bježi.Koji se s ovim miri.. koji od nas bježi.. koža se mrtva raspadniuta ježi... Ka zemlji obečano j hiti.. Tom če put do cilja biti teži.. ko od svoga –mrtva    bježi..od čeljadi na stazi.Pregažene . Čelikom zgažene.Osamdeset dvoje Škabrnjana, 137 Zadrana.. .Pod barjakom što se poprijeko vije.Palo je. Dok dušman je gazi.. Ruga se I smije.I hoda hrvatskom ulicom slobodno.. u lice se žrtvi ceri.. Pljuje po nama opet..Smije se..On pobjedonosno kliće .. od Hrvatske danas živi A mi smi mi smo opet krivi.. Što mogli smo drugo nego izginuti ..” Idem u smrt “reći.. Sramota je bilo pobjeći.. A ti domovino kao da i ti  bježiš.. od istina bježiš—i mene kost satrvenu opet ko jutra onog ledenog jutra… Ježiš—Dođi na grobove naše.. osluhni.. Dođi nas čuti.Zaboravih – grob mi ne možeš naći.. ležim negdje u šumi ili draći... Hoće li napokon taj dan doći..Hoće li nas pravda poljubiti u samoći..... valjda je i tijelo vaše od naše puti.Samo ne šuti.Hrvatska . ne šuti više.Nisu plamen  sela gradova goručih.. isprale.. kiše...Nije zbog nas Hrvatska stala.. Zbog nas je slobode ruža procvala..Crvena ko krv onoih dana prolivena.. Ko zemlja naša crljenica .Usnama suhim upijena..ozarena..Treba ti zemljo nažeg žara… Sramotno je gledati u nebo...Iznad Domovine .. Sine ..Kojom li to brizinom zvijezda padajuća. Hrvatske zvjezda. Nebo para…bez žara  .. bez žara..Onoga kad čovjek se običnom pušćicom suprostavi četi..Konjici onoj čeličnoj što nanj poleti.. Dvadeset sedam nas godina djeli.. od onih dana.. a čini nam se.. ćini kao da Hrvatska još stoji sama..Ko mladost ona što pred dušmana je stala.U Vukovaru.. Koliko ih je u potrazi za licem svog ubojice... a tisuću ih još fali njih koje bez lica ubojica zove nestali... Pregažena, nestala, skrivena.. pala pala. Ko ona … napunjena jama. Našim mesom.. stoji sama....Glavine svjeta tu se k nama klate… ucjenjuju zatvaraju.malte... Torbari.. bankari , europe  moj brate .. Samo su grobovi naši.. Samo su oni Hrvatsko  uza te. ..Razumješ li.. Dušo u Hrvata što hodaš Stazom “ Gdje se sreća stjeće””Prije neg kreneš.. Sjeti se kojim udima rodila te mati..Zastani malo.. Pomisli na nas .. Znat ćeš što ispravno je… Znat ćeš što o putevima ovim misle Hrvati. Dvadeset sedam godina ..  godina nas djeli , od onih dana.. A čini se kao da kost je ta zdrobljena još uvjek sama.Svijet ostavismo s Bogom pomireni. Od nasilne smo svi umrli pesti..Sjeti nas se sjeti... Bez sjećanja toga nema nam pokoja... nema ni mira.. Bez osude zloćincu.Bez pravedna suda – svim onima što ruke su krvave ovuda.. Pravdu hoćemo mi svi ubijeni, nestali, silovani , u logore zatvoreni.. pravdu...Za kojim tako ćezne duša naša....petnaest tisuća duša pravdu traži.. petnaest tisuća sviže gori. Toliko tada ugasilo se proljeća.. .. kad krvlju bijaše poprskana.. Domovina.. petnaest tisuća predmeta sudskih se pita .. dokle tako i kako .. kako.. kad pored žrtve krvnik šeće i u lice joj se ceri.. Huću to lice.. pred pravdu dovesti.. to lice svoga ubojice.. Svake svoje žrtve.. od prve do petnaest tisućite..

Gdje to mi idemo moj svite.!???????????????

Tražim lice svog ubojice.