TRI JUNAKA IZ ‘BLJESKA‘ ‘Bili su iznenađeni, bježali su prema BiH, bili smo u kućama u kojima se na štednjaku kuhao ručak‘
‘Bio je to bljesak. Super brzo. Moja je postrojba u roku od 24 sata izašla i vratila se u vojarnu‘
Među malobrojnim uzvanicima na obilježavanju vojno redarstvene akcije Bljesak, jutros u Okučanima, bilo je i onih koji su u njoj sudjelovali.
Pilot iz male općine Cestica, na krajnjem hrvatskom sjeveru u Varaždinskoj županiji, brigadir, Stanko Hrženjak, danas načelnik Operativnog središta Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, za Bljeska je bio najmlađi u eskadrili. Imao je 27 godina i letio je nadzvučnim borbenim avionom MIG-21.
U ratu je bio od kolovoza 1991. godine.
- Završio sam Vazduhoplovnu vojnu akademiju za Jugoslavije i prvi mi je posao bio prištinskom lovačkom avijacijskom puku na Aerodromu Priština. U srpnju 1991. godine, tadašnji je načelnik generalštaba, general Veljko Kadijević, zapovjedio da svi koji se ne slažu s politikom JNA, mogu slobodno otići. Moj klasić Robi Huk i ja, bili smo od nas 12 mladih pilota jedini Hrvati, 20. srpnja smo potpisali zamolbu, 29. srpnja smo dobili pozitivno rješenje i 29. srpnja u 14.34 smo se Robi i ja avionom Croatia airlinesa vratili u Zagreb. Tjedan dana kasnije, 6. kolovoza, stupio sam u vojsku, u kojoj sam i danas – sjeća se Stanko svakog datuma. Nije ih se trudio pamtiti, ostali su urezani u pamćenju.
Do Bljeska su Slavko i drugi piloti imali puno sati leta i poligona i bili su, kaže, sigurni u to što rade.
- To vam je kao kad boksač ulazi u meč, zna da je spreman i ne boji se potući – kaže.
Brigadir Hrženjak bio je dobar prijatelj s hrvatskim pilotom koji je u Bljesku izgubio život, Rudolfom Perešinom.
- Rudi je čovjek koji vas je osvojio na prvu. Sa svojim osmjehom i nastupom mogao je otopiti i najveće sante leda. Sve nas za njega veže veliko prijateljstvo. Kad ste u eskadrili koja ima 20 ljudi, letite s nekim krilo uz krilo i kad imate iskusnijeg kolegu koji vam prenosi svoje znanje, onda je to više prijateljski i obiteljski odnos, nego što je to odnos zapovjednika i podređenih – prisjeća se poginulog heroja s hrvatskog neba.
Na dan akcije Bljesak vrijeme je bilo loše. Kiša i niski oblaci, loša vidljivost, sve je to otežalo zadatak. Dobili smo ciljeve koje moramo neutralizirati, što smo i napravili. Kao najmlađi pilot u eskadrili, čekao sam svoj red, dok su stare kuke, kako se to kaže u pilotskom žargonu, to odrađivale. Velika nesreća je bila kad nam je Rudi ostao s druge strane, ali to je dio našeg posla. Iako bi u tom trenutku najradije naoružali svih 20 aviona, okrenuli se i vratili Rudija natrag. Teško je, ali napraviš ono što svaki pilot nakon teškog trenutka napravi – otrese prašinu, uzme kacigu i leti dalje – zaključio je brigadir Hrženjak.
Hrabrog je pilota hrvatska javnost upoznala kad se 2014. godine, uspio spasiti iz gorućeg MIG-a. letio je brzinom 400 km/h, od zemlje je bio udaljen 200 metara, a u avionu je ima 500 litara smrtonosnog kerozina. Samo koji sat ranije na drugom mu je avionu zakazao stajni trap.
Bojnik Mate Kočalija, 1995. godine bio je pripadnik 2. pješačke bojne Treće gardijske brigade. U Bljesku je sudjelovao s jedva navršenih 20 godina.
- I sam sam bio prognanik iz Dalja. Suosjećao sam sa svim protjeranima. Smatrao sa da je i u mojoj kući tada netko. Ujedno sam to vidio i kao priliku povratka svome domu. I vratio sam se 1997. godine – ispričao je za Jutarnji.
Iako nije uopće bilo planirano da njegova postrojba sudjeluje u Bljesku, na kraju su baš oni, s generalom Kruljcem na čelu, prvi ušli u Okučane.
- Na kartama nas nema. Bili smo u vojarni u Našicama kad su nas digli na uzbunu. Nismo imali pojma kud idemo. Sve je bilo toliko brzo da se detalja uopće ne sjećam. U bojni od 500 ljudi nitko nije ni ranjen – drago mu je da je sve dobro prošlo.
Akcija je izgledala, kaže, sukladno svom imenu.
- Bio je to bljesak. Super brzo. Moja je postrojba u roku od 24 sata izašla i vratila se u vojarnu. Zadaća nam je bila probiti smjer iz Nove Gradiške, preko Mašičke Šagovine do Okučana, što smo i napravili. U 14 sati smo bili u središtu grada. Ne samo da nije bilo otpora, nego smo nailazili na prazne kuće u kojima se na štednjaku kuhao ručak. Ljudi su otišli skroz iznenađeni i pobjegli ostavljenim im koridorom prema BiH – rekao je za Jutarnji Mate Kočalija.
I zapovjednik topničke raketne bojne Gardijsko oklopne mehanizirane brigade, bojnik Marijan Žukina, bio je jako mlad po odlasku na frontu.
- Svi smo bili. Imao sam 23 godine i već sam 3,5 godine, od 19. bio u uniformi. Te, 1995. godine, bio sam obavještajni časnik u daruvarskoj Pješačkoj bojni 52. domobranske pukovnije. Znali smo što se sprema, pripreme su bile duge i čekali smo odluku o pokretu. Kad smo krenuli, zadaću smo obavili brzo i briljantno. Tad me nije bilo strah, možda kasnije shvatiš da je strah i bio, ali to je za tebe tada adrenalin. Očekivanje. Dugo se spremaš za nešto i dođe dan kad trebaš to pokazati. Od 1991. smo se spremali osloboditi domovinu. Bio sam i u Oluji, ali uz Bljesak sam emotivno vezan, jer tu je, na području zapadne Slavonije i moj dom, Daruvar. Sve meni važno, djetinjstvo, rat i oslobađanje dogodilo se ovdje – ponosan je danas, kao i u danima nakon Bljeska, brigadir Marijan Žukina.
