Trideset tri godine tuge i ponosa: Sjećanje na hrvatske vitezove izgubljene na rijeci Savi
Na mjestu gdje se noć pretvorila u tišinu, a voda Save progutala osam života, danas se ponovno okupila zajednica. Trideset tri godine nakon kobne noći između 5. i 6. travnja 1992. godine, kod “Velike krivine” na rijeci Savi, održana je komemoracija u čast hrvatskim braniteljima koji su izgubili život tijekom jedne od najsloženijih operacija u Domovinskom ratu.
Bio je to trenutak kada je povijest progovorila tišinom, a sjećanje postalo glasnije od riječi. U zoru slobode, osam hrvatskih vitezova krenulo je u misiju – njihova namjera bila je jasna, ali put koji su izabrali postao je vječna staza sjećanja.
Operacija koja se toga dana izvodila bila je vojno zahtjevna i iznimno riskantna – jedan dio postrojbi išao je preko Savskog mosta, drugi pješice visećim mostom prema rafineriji u Bosanskom Brodu, a treći čamcima preko Save. Upravo taj treći smjer postao je tragična točka naše novije povijesti.
U tami noći, nemirna rijeka prevrnula je čamac, a s njime i živote: Anđelka Baraća, Davora Bernardića, Dražena Bukvića, Marka Jelinića, Zvonimira Kvesića, Gojka Lauca (koji se i dalje vodi kao nestao), Zorana Seferovića i Ilije Jozića – vozača čamca.
Na mjestu tragedije, između Migalovaca i Zbjega, podignuto je spomen-obilježje – tiho svetište hrabrosti. Upravo tu, uz prisustvo članova obitelji, suboraca i prijatelja, položen je vijenac. Jedini preživjeli iz prevrnutog čamca, Vjeran Štiglić, u emotivnom činu bacio je vijenac u hladne vode Save, simbolično predajući sjećanje rijeci, ali i svima nama.
“Bili smo u grupi – ja, Seferović, Bukvić, Barać, Bernardić… Kasnije smo se razdvojili – svaki je išao drugim putem, voda nas je nosila. Nije se moglo ništa napraviti”, kazao je Vjeran, gledajući niz rijeku, dok se vijenac lagano udaljavao, noseći sa sobom neizbrisive uspomene.
Njegovo svjedočanstvo teško je slušati, ali još teže zaboraviti. Glas Dražena Bukvića koji se u mraku čuo kao vapaj, Zvonimir Kvesić pronađen tek nakon 18 dana… I Anđelko Barać, koji nije znao plivati, ali je svejedno odlučio biti uz svoje suborce.
Tih osam života nisu samo brojevi – to su imena, obitelji, prijatelji, hrabri ljudi koji su svoje sutra dali za naše danas.
Danas, trideset tri godine kasnije, ne brojimo godine, nego uspomene. Ne brojimo žrtve, nego slavimo hrabrost. Ovo nije samo komemoracija – ovo je zavjet da njihova žrtva neće biti zaboravljena. I dok Save neumorno teče, nosi sa sobom tihi zavjet nacije: Neka im je vječna slava i hvala. Počivali u miru Božjem.
