U EU-u izgubljen dio državnoga suvereniteta

Činjenica je također da je članstvom u EU-u Hrvatska izgubila najveći dio svoga državnog suvereniteta, jer je dužna cjelokupno svoje zakonodavstvo uskladiti sa takozvanim „stečevinama“ EU-a, i svim direktivama iz EU-a

Tumačeći po Michelu Foucaultu pojam 'diskurs' kao misaono-jezičku praksu, koja sustavno pokušava time stvarati dojam o stvarima i odnosima, koja samo djelomice ili uopće ne korespondiraju sa zbiljnošću, najčešće radi postizanja određenih ciljeva političke ili društvene „elite“, pokušati ću ukazati na neke od najčešćih takvih zabluda i činjenica, kojima politika i mediji, više ili manje uspješno, pokušavaju držati u zabludi 90 posto građana sa pravom glasovanja koji nisu članovi nijedne stranke, i dio onih 10 posto građana sa pravom glasovanja, koji su članovi nekih političkih stranaka.

- Zabludu da se u Domovinskom ratu borilo i ginulo za to da nakon završetka domovinskog rata „Hrvati budu svoji na svome, i da hrvatski novac bude u hrvatskoj lisnici !“, u sofisticiranijem obliku svoje misaono-jezičke prakse, sustavno koristi i današnja politička „elita“, tvrdeći da Hrvatska kao članica asocijacija kao što su NATO i EU, ne gubi ništa od svoga političkog i gospodarskog suvereniteta, demantiraju sljedeće

- Zabludu da smo 'svoji na svome opovrgavaju sljedeće Činjenice:

- Činjenica je da je članstvo u NATO-u Hrvatsku obavezuje da se na ratištima diljem svijeta bori protiv naroda i zemalja s kojima nemamo, i nismo nikada imali nikakve veze, a kamoli sukobe, ali u interesu onih „velikih“ sila koji imaju interesa za izazivanje oružanih sukoba. Pogibija Josipa Briškog je najsvježiji dokaz toga.

- Činjenica je također da je članstvom u EU-u Hrvatska izgubila najveći dio svoga državnog suvereniteta, jer je dužna cjelokupno svoje zakonodavstvo uskladiti sa takozvanim „stečevinama“ EU-a, i svim direktivama iz EU-a.

- Činjenica je da članstvom u EU-u Hrvatska ne smije donositi nikakve zakone i propise u obranu svojih političkih ili gospodarskih interesa, ako oni „nanose štetu“ nekoj od članica EU-a?!

- Činjenica je da praktično nemajući svoj vlastiti bankarski sustav, i da je politikom 'puzećeg' dugoročnog koncesioniranja i prodaje hrvatskih strateških resursa, kao što su ceste, zemljište, vodni resursi i energetski resursi, izričaj „svoji na svome postaje gola fraza, bez  ikakvog smisla.

- Zabludu da je sada „hrvatski novac u hrvatskoj lisnici“, opovrgavaju sljedeće činjenice:

- Činjenica je da praktično nemajući vlastitih banaka hrvatski novac više nije u „hrvatskoj lisnici“, već u tuđim lisnicama (bankama), ono nije u „hrvatskoj lisnici“. Afera sa „švicarcem“ je najzornije pokazalo u čijoj j lisnici hrvatski novac.

- Činjenica je da preuzimanjem obveze obvezatne zamjene Kune sa EUR-ima, hrvatskog novca više uopće i neće biti, a onim čime ćemo se morati služiti, upravljati će se izvan Hrvatske!

- Činjenica je da napuštanjem Kune, i praktičnim stranim vlasništvom svih banaka u Hrvatskoj, gubimo svaku mogućnost upravljanja strategijom razvoja zemlje, budući da će strani novac (EUR) stajati u stranim bankama, pa će financiranje razvojne politike odnosno gospodarstva, biti upravljano prema interesima politike i gospodarstva izvan Hrvatske, a ne prema potrebama i interesima same Hrvatske.

No, osim ove zablude u svezi našega političko-gospodarsko-novčarskog suvereniteta, politička, gospodarska i medijska „elita“, uporno koristi zablude i diskurse odnosno misaono-jezičke prakse, kojima zavarava odnosno obmanjuje, plaši, zbunjuje, zatupljuje, zaluđuje, ispire mozak, sluđuje, dezinformira, uvjerava naprijed navedeni dio građana, usprkos činjenicama u svezi njih, a od kojih vrijedi navesti samo one najčešće korištene:

- Zabluda jeda nam je članstvom u EU-u otvorilo „ogromno“ tržište od 500 milijuna kupaca, jer je Činjenica je da je to navodno „ogromno“ tržište, tek veoma mali dio odista ogromnog tržišta cijeloga svijeta od oko 7000 milijuna stanovnika. Pri tome je također Činjenica da se tržište EU-a sastoji od zemalja koje su gotovo sve razvijenije od Hrvatske, pa je izvoz u njih daleko manje ostvariv nego u zemlje izvan EU-a, jer je među njima veliki broj zemalja, u koje bi izvoz bio lakše ostvariv nego u zemlje EU-a.

- Zabluda je  da nismo konkurentni u izvozu radi visokih „troškova rada“, jer je Činjenica da su u nas neto plaće + doprinosi i porezi, gotovo najniže u odnosu na zemlje EU-a, a često apostrofirana takozvana „produktivnost“ rada nije bitno niža od produktivnosti rada u zemljama EU-a, što dokazuje i to da upravo razvijene zemlje EU-a rado povjeravaju takozvane „lohn“ poslove hrvatskim tvrtkama. Činjenica je da zapravo nismo konkurentni u izvozu jer je u Hrvatskoj problem u menadžerskom kadru, koje ne zna organizirati razvoj inovativnih proizvoda i usluga, optimalno organizirati procese proizvodnje i poslovanja, i pretežno djeluje pod utjecajem „uhljebničke“ politike. Rijetki slučajevi gdje tome nije tako, nemaju većih problema ni sa čime što politika i mediji navode kao uzroke radi čega nemamo zadovoljavajući izvoz (Tehnix, HS-Produkt, Rimac Automobili, Končar-Mjerni transformatori, Adris, Adriatic, Podravka...)..

- Zabluda je da je privatno vlasništvo nadmoćnije odnosno efikasnije u pogledu rezultata proizvodnje i poslovanja nad društvenim vlasništvom, jer je Činjenica da to nije dokazano nijednim relevantnim istraživanjem. Profesor Pertot je čak ustvrdio da uspješnost poslovanja ne ovisi od oblika vlasništva, već od načina upravljanja i rukovođenja tim vlasništvom, te od pozitivnog ili negativnog utjecaja politike na poslovanje. Agrokor je najsvježiji i najbolji primjer za tu tvrdnju, jer je privatni vlasnik doveo tvrtku na rub propasti, i da nije intervenirala država/društvo Agrokor bi „nestao u stečaju“! A od starijih slučajeva, sjetimo se već zaboravljene „privatizacije“ i stvaranje Kutlinog privatnog carstva, koje je dovelo do uništenja gotovo svega čega se dotakao?!

- Zabluda je da je višestranačje jamstvo za demokraciju, jer je Činjenica da stranačka vodstva ne provode ono što su utvrđeni kao ciljevi u njihovim statutima i programskim dokumentima, već provode politike stranačkih vodstva, koja su gotovo isključivo motivirana održavanjem na vlasti! Tu činjenicu potvrđuje i to da je više besmisleno govoriti o „ljevici“ i „desnici“, jer ono što zastupa nominalno „desna“ stranka HDZ, praktično je nemoguće razlikovati od onoga što zastupa nominalno „lijeva“ stranka SDP! A rukovodstva tih obiju stranaka djelatno i medijski „sotoniziraju“ svakoga i sve što sliči na zahtjeve za autentičnom demokracijom, kao što su referendumska izjašnjavanja, izbori po personaliziranom načelu, a ne glasovanjem za „liste“ koje sastavljaju stranačka vodstva po načelu podobnosti i poslušnosti!

- Zabluda je da je onima koji se odlučuju baviti politikom prvenstveni motiv služiti općem dobru, jer brojne Činjenice i u nas, i općenito, su dokaz da je 'ulazak' u politiku uglavnom motiviran osobnim interesima i benefitima koji se tako mogu ostvariti. Brojne afere, kazneni postupci i presude u svezi političara koji su bili, ili su još, na visokim funkcijama, i sastav našega Sabora, gdje se po slobodnoj procjeni od 151 sabornika, jedva nekih desetak može smatrati „borcima“ za opće dobro, najbolji su dokaz te činjenice.

- Zabluda je koja čak graniči sa laži, kada političari, od stranačkih vođa do članova Vlade, predsjednika Vlade ili predsjednice države izjavljuju: „Hrvatska zastupa..., Hrvati misle..., Hrvatska ima dobre odnose sa..., Hrvatska želi..., itd., da su to izjave iza kojih zaista stoji Hrvatska i hrvatski građani, budući da hrvatski građani praktično ni o čemu nisu ni pitani, niti im je omogućeno da se demokratski izraze npr. putem referenduma! Činjenica je da se u svim tim slučajevima radi o osobnim mišljenjima političara ili u najboljem slučaju o mišljenju stranačkih vodstava. Činjenica je da A. Vučića nije pozvala u posjet Hrvatska, već je on došao u posjet KGK, da Istanbulsku konvenciju nije prihvatila Hrvatska već sramotno skrpana saborska većina, da o spašavanju Todorićeva Agrokora i uništavanju hrvatske brodogradnje, nisu odlučivali hrvatski građani, već mali broj političara iz interesa o kojima javnost nikada ništa ne će saznati!

- Zabluda je da diskurs, koju politika i mediji rado koriste, o 'prosječnoj plaći', kao pokazatelju „uspješnosti“ djelovanja Vlade, zapravo ne daje sliku o stvarnom stanju primanja u nekom društvu, jer je Činjenica da je za to puno realniji pokazatelj takozvana 'medijalna plaća'. Naime, prosječna plaća se izračunava kao količnik sume isplata za sve zaposlenike i ukupnog broja tih zaposlenika. Pa ako se na primjer, manjem dijelu zaposlenika s većim plaćama, te plaće znatnije povećaju, dogodit će se porast 'prosječne' plaće, ali radi toga veći dio zaposlenika ne će imati nimalo veće plaće. No 'medijalna plaća' je iznos plaće od koje više ne prima niti jedan od polovice (50 %) zaposlenika. Po pravilu 'medijalna plaća' je uvijek manja od 'prosječne plaće', pa političari uz „izliku“ - tako svi rade - to skrivaju od javnosti.

- Zabluda je također da podatak o „porastu“ BDP-a izražava nešto bitno o uspješnosti neke Vlade ili nekoga društva, jer je Činjenica da bez detaljnog obrazloženja što je uzrok porastu BDP-a, taj podatak više služi zavaravanju nego informiranju javnosti. Naime, osobna potrošnja i investicijska potrošnja su bitni elementi izračunavanju porasta BDP-a, pa ako se odlukom Vlade povećavaju plaće u državnom i javom sektoru, i ako se odlukom Vlade investicijska potrošnja povećava zaduživanjima u inozemstvu, nominalno će rasti BDP, ali ako se to zaduživanje ne iskoristi za povećanje proizvodnje, zaposlenosti i izvoza, onda je porast BDP-a zapravo štetno po općedruštvene interese! Takav način povećavanja BDP-a je ono što, kolokvijalno rečeno, dovodi do takozvanog „dužničkog ropstva“ država odnosno društava. Nedavni slučajevi Grčke, Agrokora i hrvatske brodogradnje su najbolji primjeri koliko je „zdrav“ takav način povećavanja BDP-a!

- Zabluda je konačno i politički diskurs da je dobro imati manji broj veoma bogatih, te im omogućavati još veće bogaćenje ne primjenjujući progresivne stope oporezivanja, jer će oni „pomoći“ da ona većina koju bi kolokvijalno mogli nazvati sirotinjom, živi sve bolje, jer Činjenice sve većeg raslojavanja u svijetu na mali broj veoma bogatih, i sve veći broj siromašnih, opovrgava tezu da su bogati spremni pomagati siromašnijima. Prastara sentencija da – sit gladnom ne vjeruje! – je bezbroj puta dokazana širom svijeta (Južnoafrička Republika, Indija, Brazil, arapske zemlje...), pa i u nas, jer se pokazalo da raspodjela društvenog bogatstva uvijek „radi“ u korist onih koji imaju više, a nikada u korist onih koji imaju manje! Pojavi li se negdje slučajno sustav, koji bi htio tu raspodjelu učiniti pravednijom, bit će uništen pod izlikom „zaštite ljudskih prava“, „uvođenja demokracije“, „uvođenja slobodnog tržišnog gospodarstva“, i u najnovije vrijeme pod izlikom „globalizacije“ kao spasa od svih nevolja svijeta. U nas je za to najbolji primjer bio Todorić, koji se bogatio na račun najmanjih plaća svojih radnika u Hrvatskoj.

Ove zablude i činjenice vezane za njih, mogu biti dobra podloga za neke polemike u svezi ovdje iznesenih tvrdnji, no u nas je argumentirana politika odavno uklonjena iz političko-društvenog diskursa, pa se svako ukazivanje na neke političko-društvene zablude smatra protudruštvenom djelatnošću, koju treba ukloniti iz javnog života, pa se zato u nas ni po kojim pitanjima ne čuje glas autentičnih i kompetentnih struka i institucija, poput sveučilišta, HAZU-a, istraživača i inovatora, te istraživačkih novinara! Uz ispriku časnim izuzecima, stanje je uglavnom obeshrabrujuće!

Laslo Torma/hrvatski-fokus.hr