U ime ljudskih prava: Zločinci slobodni, a žrtve zaboravljene

Pravda za žrtve ratnih zločina dolazi sporo, a mnogi zločinci i dalje slobodno hodaju ulicama, dok obitelji nestalih žive s bolom i neizvjesnošću. U ime ljudskih prava, čak 27 godina čekalo se na donošenje Zakona o uklanjanju spomenika koji veličaju agresiju na Hrvatsku, čime se dodatno produbila rana koju je rat ostavio na društvu. Ovaj članak istražuje kako dugotrajna potraga za nestalima, sporost pravosudnog sustava i politička inertnost otežavaju proces suočavanja s prošlošću te vraćanja dostojanstva onima koji su dali najviše za slobodu Hrvatske.

Čitam jučer tužnu priču o majci Mariji Došen čija su dva sina, Ivan i Tadija, jučer pronađena ispod tona smeća na Petrovačkoj doli. Posmrtni ostatci njenog trećeg sina Martina još nisu pronađeni, ali njegova kćer nestrpljivo očekuje da uz dva strica na vukovarskom Memorijalnom groblju pokopa i svog oca, Marijinog srednjeg sina.

No, Marija Došen u vukovarskom ludilu rata izgubila je i trudnu kćer Mirjanu, a ubijena su joj i dva unuka. Tri, ako spomenemo i nerođenog unuka koji se baš za nekoliko dana trebao roditi. Naime, trudnoj Mirjani termin poroda je bio točno za tjedan dana prije nego su četnici prekinuli njezin mladi život. Tijelo Marijine kćeri ležalo je na ulici dva dana jer joj zbog neprestanog granatiranja nitko nije smio prići. Kako je ta majka patila!!

Pitam se koliko je to majčino srce moglo podnijeti bola, posebice stoga jer njenim sinovima životi nisu prekinuti samo metkom već i mučenjem. Marija nije dočekala da pronađu posmrtne ostatke njenih sinova, umrla je 10. kolovoza 2002. godine. Pokopana je u Vinkovcima u grobnicu koju je sama kupila. Tiho, kako je i živjela s bolom koji je naprosto nezamisliv.

Ispod hrpe smeća, životinjskih ostataka i azbestnih ploča četnici su sakrili svoja nedjela – ubojstva hrvatskih branitelja i civila. Samo jučer, u petak, osim Ivana i Tadije Došena identificirana su i tijela hrvatskih branitelja Slavka Batika (1943.), Joze Zeko – Čolić (1969.), Đure Erdelji (1963.), Zvonimira Lerotića (1960.), Ivana Mažara (1934.), Franje Šegeca (1948.) i Željka Žilića (1967.). Svi oni bili su pripadnici 204. vukovarske brigade Hrvatske vojske. Među identificiranima su i civilne žrtve Mihajlo Čizmar (1953.), Janja Dujić (1923.), Adam Kiš (1926.), Vukosava Orlović (1924.), Tona Sekelez-Bobetić (1931.), Rajmund Supric (1927.) i Ivan Škarica (1933.).

Četnici nisu dozvoljavali ni dostojanstvo u zadnjim trenutcima života tih ljudi, a onda ni u smrti. Potrudili su se ubiti svako dostojanstvo hrvatskih branitelja i civila koje su odveli u logore.

No, ono što je gore od te priče je što se njihova, naša, niti jedna vlast nije potrudila vratiti im dostojanstvo i iskazati zahvalnost zbog onoga što su dali, što su izgubili u stvaranju hrvatske države. Naime, svi ovi ljudi koji su preživjeli razna nezamisliva mučenja, silovanja, izgubili svoje najmilije, pa i pravo da ih dostojanstveno pokopaju, od završetka rata izloženi su nepravdama u ime nekakvih ljudskih prava. Čijih?

Prije par godina sjedila sam u Vukovaru s braniteljima i sinovima nestalih branitelja koji su mi pričali kako ih na ulici zaustavlja policajac za kojeg znaju da je bio u četnicima. Abolicija kažu. U Vinkovcima nesmetano radi policajac koji je kriv za smrt Darka Pajčića, vukovarskog branitelja koji nije pristao na dvojezične ploče. Upotrijebio je prekomjernu silu, ali dogodilo mu se nije ništa. Sjedila sam sa ženama iz Sotina i Vukovara koje su neljudski grupno silovali i koje su mi ispričale kako na ulici susreću svoje silovatelje. Naravno, silovateljima su zagarantirana ljudska prava uz riješenu egzistenciju. U zaštiti njihovih ljudskih prava pobrinuli smo se i da im se osiguraju u određenom postotku radna mjesta u Županijama, Gradovima, Općinama, Ministarstvima. Osigurali smo im i posebne škole za djecu, a sve zbog ljudskih prava koja im garantiraju da mogu falsificirati povijest.

Vukovarci su mi pričali i kako im srce lupa, a želudac se diže na povraćanje kada prolaze kroz Negoslavce – mjesto u kojem doslovno nema kuće koja nije imala logor u podrumu u kojem su silovali, prebijali i mučili hrvatske žene i muškarce. Negoslavci su leglo četništva u kojem je bio glavni štab, no u ime ljudskih prava svakodnevno gledamo Draganu Jeckov u klupama Hrvatskog sabora kako na srpskom soli pamet svima oko sebe. A, zašto i ne bi kada to može!? Pitanje je zašto je godinama šutjela o ratnim zločincima koji su slobodno živjeli u njenom selu i o ljudima koji su tu ubijeni i pokopani uz ceste na ulazu u Negoslavce, dok ih je obitelj tražila.

U ime ljudskih prava hrvatska Vlada je tek sada, nakon 27 godina odlučila ukloniti sve spomenike koji veličaju agresiju na Hrvatsku. Nevjerojatno koliko se čekalo da se makne spomenik četničkom vojvodi Šoškočaninu i ostalim agresorima na hrvatsku zemlju!

O značaju ovog Zakona koji se tako dugo čekao, na svom Facebooku napisao je i hrvatski branitelj i bivši saborski zastupnik Petar Škorić:

“Narodu koji je stoljećima bio izložen raznim tuđinskim tvoreninama i totalitarnim režimima, pod kojima nije imao svoje slobode ni države, neprimjereno je nametati isticanje spomenika i simbola upravo tih režima koji su provodili agresiju nad hrvatskim narodom. Potpuna sloboda i državna nezavisnost ostvarene su tek uspostavom demokracije i pobjedom u Domovinskom ratu, zahvaljujući neizmjernoj žrtvi hrvatskih branitelja.

To je temelj koji s ponosom trebamo čuvati i obilježavati – istinu, slobodu i suverenitet hrvatske države.

Sva druga obilježja, spomenici i simboli koji su u suprotnosti s tim vrijednostima, koji vrijeđaju žrtvu branitelja i samu zdravu pamet, nemaju mjesta u javnom prostoru jedne slobodne i demokratske Hrvatske. Odluka o njihovom uklanjanju nije čin brisanja povijesti, već čin samopoštovanja – poštovanja prema vlastitoj borbi, dostojanstvu i budućnosti.“

Nakon što se do kraja pretraži masovna grobnica na Petrovačkoj doli, nadajmo se da će barem većina nestalih vukovarskih branitelja i civila biti pronađena, a na mjestu gdje su godinama bile skriveni njihovi posmrtni ostatci niknuti spomenik koji će zauvijek podsjećati na njihovu žrtvu, ali i na činjenicu da zločinci moraju biti kažnjeni.