U očima starca – suze, u očima mladih – poštovanje

Duh ratnika – Hrvatska je bila zajedno, Hrvatska mora ostati zajedno

Samim dolaskom u Zagreb, a putovali smo autobusom, naišli smo na prve prepreke – policija nam nije dala dozvolu da se parkiramo na mjestu gdje je po protokolu bilo predviđeno. Naš vozač je, vođen policijskim uputama, skrenuo u jednu uličicu. Tamo – tri policijska službenika. Izašao sam van, objasnio im situaciju. Jedan od njih odmah je uzeo mobitel, nazvao nekoga, i nakon kratkog razgovora rekao:
„Idemo. Ja idem ispred vas, vozite za mnom.“
Nismo to očekivali – policijska pratnja. Ulazim u autobus, svi znaju da sam bio policajac i kreće skandiranje:
„Šeki, Šeki!“
Pokušavam objasniti da nisam ništa posebno napravio, samo uljudno zatražio pomoć. Na kraju smo stigli još bliže od rezerviranog mjesta. No, to nije najvažnije.

Zbog rasporeda ulaska i ulaznica nismo svi zajedno izašli iz autobusa. Bilo je pakleno vruće, ispijamo prvu rundu pića. Dolazi mladić, započinjemo razgovor – kaže da je došao iz Švicarske. Spomenem neka imena, ispadne da poznajemo iste ljude.
Pljus – stiže nova runda.
Kažem mu da nije trebao, a on odgovara:
„Vidim da ste dobri ljudi. To je moja dužnost.“
Mali emotivni šok.

Krećemo prema koncertnom prostoru, ne znam ni točno više gdje smo – 5B, 6B – zaštitari pokušavaju ograditi sektor, ali ljudi su već preplavili prostor. Odustaju. Kažem: „Bit će preko pola milijuna ljudi“, ne vjeruju mi. Ali nešto znam o osiguranjima.

Počinje koncert. Mladi, stariji i mi „starci“. Upoznajemo se, svi kao jedno. Bog i Hrvati!
Veseli me broj mladih, bez ikakvih ekscesa – ako se i dogodi neko naguravanje, odmah ide „oprostite“, „sorry“, „nisam htio“. Zapanjen sam.

Stojim sa svojim ratnim kolegom. Prisjećamo se nekih trenutaka s ratišta, ali ne forsiramo temu. Pjesma za pjesmom. Po glazbenom uvodu, znam – ide „Duh ratnika“.

Gutam knedlu, suha usta, suze se vrte u očima. Srce lupa.

Odakle si, iz koje fronte stižeš, hej ratniče?
Umornog koraka, odavno se ovdje boj ne bije...

Stihovi paraju dušu.
Spuštam glavu, ne želim da vide suze.
U meni se roji tisuću misli – emisije „Duh ratnika“ koje sam vodio na Braniteljskom radiju... Zašto više nema radija? Ne zbog novca – već zato što nije bilo ljudi. Ljudi koji to žele, osjećaju.

Obrišem suze. Digne mi glavu jedan mladić.
Kaže:
„Vidim da Vas je potresla pjesma. Znam da ste branitelj. Hvala Vam. Da nije bilo Vas – mi danas ne bismo bili ovdje. Rođen sam poslije rata, ne mogu shvatiti, ali mogu zahvaliti.“
Marko pjeva dalje:

Sve bih dao da je vidim, ponosnu i lijepu k’o u snovima…
I opet bih spreman stao, svoj bih život dao…

Dolazi djevojka. Kaže:
„Hvala Vam. Moj otac je bio branitelj, nije više među nama. Umro je od bolesti. Znam da nas gleda odozgo. Vi ste sada moj otac. Vi ste naši heroji.“
Opet zagrljaj. Opet suze – ali sada radosnice.

Zagrlimo se. Kao sin i otac. A kasnije je pjevala s mojom unukom, srce puno kao kuća (tukli do 117 otkucaja)

Vratio sam se. U 90-te. Dane ponosa i slave.

To smo htjeli – da naša djeca vole slobodnu, nezavisnu Hrvatsku. Mi smo položili temelje. Mnogi ih žele srušiti, ali kad vidim ovu mladost – imam vjeru.

Kasnije smo svi jedno društvo. Jedna klapa. Oni koji pišu o „fašizmu“, o „ustaštvu“, ti komunistički ili prosrpski lažljivci – neka ih. Mi znamo što smo branili.
Mi smo Hrvatsku branili krvlju.
Od četnika, od JNA. I još danas moramo dokazivati tko je bio agresor, a tko je branio svoje.

Hrvatska je opet bila zajedno. Hrvatska mora ostati zajedno.

Zato, kad sljedeći put čujete „Bojnu Čavoglave“, pjevajte je bez srama. Jer nismo se borili da šutimo.
I neka vas nitko ne uvjeri u suprotno.

Pjesma „Duh ratnika“ me slomila. Emotivno.
Ali mladi koji su mi prišli, zagrlili me, zahvalili – oni su me ponovno digli.
Zbog njih – Hrvatska ima budućnost.
I zbog njih – vrijedi i dalje biti duša hrvatskih ratnika.

Autor: Dražen Šemovčan Šeki ,nekadašnji urednik i voditelj Braniteljskog radija RH, hrvatski branitelj i ponosan građanin Hrvatske.