U spomen na Nediljka Vegara, legendu hrvatske emigracije i Domovinskog rata

Dana 7. veljače 2014. preminuo je pukovnik HV-a Nediljko Vegar, dragovoljac i legenda Domovinskog rata. Sveta misa zadušnica služit će se u petak, 7. veljače 2025., u 18.oo sati u kapelici Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Ilica 242 (ulaz iz Domobranske ulice).

Nediljko Vegar „Rod“ rođen je 1952. godine u Ljubuškom. Njegov brat Pavo ubijen je 1972. kao jedan od vođa Skupine Feniks ’72 (Bugojanska skupina) koja je upala u Jugoslaviju pokušavši je srušiti.

Ubrzo su uhićeni Nediljko i njegovi otac te odvedeni u zatvor. Ipak, Nediljko je uspio izaći iz zatvora nakon čega je počeo planirati bijeg iz Jugoslavije. To mu polazi za rukom u srpnju 1973. godine.

Život je nastavio u Njemačkoj, u kojoj se povezao s ostalim političkim emigrantima te je pristupio Hrvatskom revolucionarnom bratstvu i Hrvatskoj mladeži Uzdanice. Zbog svojih djelovanja postao je poznat po nepokolebljivosti u domoljublju prema Hrvatskoj, a zato ga je kasnije i Bruno Bušić odabrao kao bliskog suradnika i prijatelja.

Početkom ljeta 1991. godine vratio se u Hrvatsku, te pristupio dragovoljačkom “S-vodu”. Radilo se o diverzantskoj postrojbi koja je zahtjevnu obuku i pripreme za borbene zadaće započela u Radmanovim Mlinicama kod Omiša. Sudjelovao je i u borbama na prvim bojištima – vrličkom i dubrovačkom.

“S-vod” uskoro je prerastao u I. Svehrvatsku udarnu bojnu koja početkom siječnja 1992. ulazi u sastav 4. gardijske brigade kao njezina 5. bojna.

Na poziv generala Ante Rose u rujnu 1992. Nediljko Vegar pristupio je specijalnim postrojbama Glavnog stožera Oružanih Snaga Republike Hrvatske. S njima je sudjelovao u operaciji „Maslenica“ da bi se potom opet vratio u 4. gardijsku brigadu.

U njoj ostaje do kraja 1994. godine. Tada je prešao u Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva „Pukovnik Damir Tomljanović – Gavran” u Šepurinama gdje je obnašao dužnost pomoćnika zapovjednika postrojbe za sigurnost.

 

Iako to nije morao, obzirom na dužnost koju je obnašao, Nediljko se dragovoljno prijavio i uspješno završio Temeljnu dočasničku i Temeljnu padobransku obuku.

Bio je najstariji polaznik iznimno teške obuke no u ničemu nije zaostajao za puno mlađim kolegama. U vrlo kratkom vremenu, koliko zbog svoje karizme iz emigrantskih dana, toliko i zbog svog znanja, iskustva, ljudskih i moralnih vrlina, Nediljko je vrlo brzo postao omiljen kako kod polaznika tako i kod instruktora i ostalih djelatnika postrojbe.

Po završetku navedenih obuka ostao je raditi u postrojbi na mjestu pomoćnika zapovjednika postrojbe za sigurnost. Dao je veliki doprinos u razvoju postrojbe koja je osim obučavanja profesionalnih vojnika, dočasnika i časnika, sudjelovala u ratnim operacijama „Ljeto ’95“ i „Oluja“.

U Obučnom središtu, Nediljko je ostao do kraja 1997. godine kada prelazi u Zagreb u Vojno obavještajnu zajednicu. Umirovio se 2005. godine, a preminuo je na 7. veljače 2014. nakon zloćudne bolesti.

Jednom prilikom kazao je: “Moji ideali su ispunjeni jer je stvorena hrvatska država. Ona je još uvijek daleko od mojih snova i očekivanja moga brata Pave i njegovih suboraca. Ali je takva kakva jest. Mi smo od prošlih hrvatskih naraštaja preuzeli žezlo borbe za samostalnu hrvatsku državu i mislim da smo tu povijesnu zadaću časno ispunili.

Na sljedećim hrvatskim naraštajima je da se bore za njezino usavršavanje. Vjerujem da će i novi hrvatski naraštaji časno obaviti svoju dužnost kao što smo i mi obećavši našim precima.”