U spomen na Suzi Starčević
Čovjek Suzana Starčević koji sanja. U krilu srca. U krilu zemlje. Koji nikad ne bijaše i ne može biti na javi sirova razuma i na poprištu golih istina i razočaranja. Dvije daske.. zastava.. tri metka to je sve što ti je Domovina dala.. a ti bi rekla.. znam da bi rekla HVALLLLLLLLA.. volim vas sve...
Ljeto. Sunce. Na tvom putu sve je žuto. Osušeno zlato. Djevojčica si tek od nekih 19 godina. Staza kojom hodaš, prašnjava je. Opasna.. a ti s tom puščicom ciljaš u onog koji ti Murvicu tvoju pali... I misliš - kiša već dugo padala nije. Sad te sprovode. Tamo pod dračom. Na groblju. Iznad čatrnje gdje spomenik je onima od generacije tvoje. One generacije oko koje uspomene i zaborav isprepliću svoje priče. Da osim sunca postoje i slikari domovine. Oni što u djelo su to unijeli i dušu i srce.. međutim za razliku od njihovih, ove riječi danas oprezne su i skeptične. One se plaše onog pretjeranog oduševljenja.. tvojih djela, prijatelljice, pod dračom što osta. Tvoga izleta u nepoznato.. u bitku kojoj ishod znati nisi mogla. Tvojih se snova plašili jesu. Svega što novo je bilo u djelu tvome. U težnjama tvojim. Misle da su odgovorniji jer na fotelji sjede. Dok se svađaju, djele.. bez legitimiteta bez integriteta... A znaju da je sudbina zemlje u rukama tvojim bila. Ne ovih kandidata. Lica glupa bahata... Bila i biti će...
Zakone osmisliše za se
Govore ti da budeš razuman. A ti razumiješ samo srce... Samo jezik osjećaja. Izlažeš se pogibelji... Govore ti jezikom propisa.. zakona. Koje oni osmisliše za se.. ne za te. A ti znaš koliko je puta zakon samog sebe poricao. Kad si ti bila u pitanju. Kažu da govorila si pretjerano.. apsurdno i kad znaš da je apsurd bolest cijele kugle zemaljske. Govore ti jezikom finim.. nauke jezikom... A ti znaš koliko je gruba riječ iskrenija.. koliko je nauka puta samu sebe poricala. Tvrde da ti vidiš ono što oni ne vide. Iako si godinama hodala mjestima odakle je vidik čistiji bio. Jasniji. Kao zora.. kao dan... Iako si godinama sve svoje snage posvetila da bar vidiš više i bolje nego drugi. Smatraju te neukom, iako si svjedokom bila, iako si toliko puta vidjela sirovost i primitivnost u učenom i finom. Finoću si toliko puta vidjela primitivnu i nakaznu. Pozivaju se na tradiciju i pretke kojih se nikad odrekla za razliku od njih nisi.. i govore ti o nasljeđu.. a ti ostavljaš dijete samo.. izdali su pretke i tradicju.. rasprodali nasljeđe. Hoće li ti barem dijete zaposliti? Kažu, dragovoljci imaju prednost... Savjetuju ti da prođeš stazama sigurnim i prohodnima, kao da je stvaranje odavno završeno... A ti prolaziš ovom stazom poljskom. Nose te njih šest... Kojom prolazili su ljudi vjerujući da svijet, njihov svijet tek nastati treba... I da te u svijet vode tvoji putevi. Kako je Djevojko Suzo tvoje srce veliko.. kako je ova tvoja samoća tu pod dračom grobljanskom neizmjerna. Što li ćeš vidjeti.. u sjaju očiju i licima okupljenim. Ti si od onih koji dugo nepomično gledaju. Koji u bližnjem vidjela si više od golog čovjeka... Ti tvrdiš da su svetinje koje si stvarala.. jedna za drugom pogažene bile... A Oni tvrde da ih štuju?! Da su nestale u mislilma vođa. Otpustili su te.. da dalje životare u blijedim slikama. Ti kazuješ da su ove ruševine ljudske, gardijske.. da su ta tijela, tijela bez glave.. i glave bez tijela.. ruke i zglobovi bijeli, oči i usta začepljeni!!! Da su ti dijelovi rasuti.. nedjeljivi dio zemlje... Nedjeljive i Svete istovremeno. Oni tvrde suprotno.. da se sve dati mora.. rasprodati... Tvoja ljubav tinja do posljednjeg kamenog daha.. ove kamene ploče. Što pokrila te danas Suzo. Do zadnjeg traga boje što kazuje ime tvoje. Tako velika da se čini.. kako živiš.. jesi živa. Sjećaš me kako tvoje djelo ne čine misli. Ni poze radi poze samo. Slike radi slike... Ni slike društva. Ni slike čovjeka, radi društva i radi čovjeka. Već da su one tu.. na rubu puta: Na stupnju višem... Žrtve stupnju.. za čovjeka. Na pragu instinkta.. tu na rubu tišine, u krilu slutnji i osjećaja.
Istine rasute po poljanama
Gole istine žive u ovakvim spomenicima. Rasutim po poljanama. Žive u srcima. Slika o danas začinje se u tvojoj sićušnoj sjenci. Zato vidljiva je. Ne pripada dijeliću vremena! Već vječnosti. Ti si tu da podsjetiš kako tok pokreću izvori, tu si da nas osnažiš. Da nas dovedeš na nepresušivi izvor... Na vrelo krvi. Kroz tvoje tijelo zaista teče svježa krv.. koja će nas po zakonima rijeka naših dovesti u svijet novi.. ostalo je demagogija, praznih riječi.. ti si istina. Tu si. SUZO. Da si duh novi. Tvoj život je vječan poput kristala praskozorja. Sanjala si ga najprije ti ratnice. A dalje će ga zahvaljujući tebi sanjati drugi ljudi. Tvoja sjenka je beskrajna. Pod krošnjom tog stabla. Silna skromnost i skrušenost obuzima onog koji pred tobom stoji. I misli čovjek.. kud i kamo krenuti Danas? Putem onim, kojim prošla jesi. Kojom prođoše nevini. Djeca. Curica jedna od 19 ljeta.. jer ti si ustvari.. ostala mlada. Vječno mlada... Za tebe je sve novo.. i sve novo za tvoj zavičaj. Odande gdje su prije tebe stajali tvoji suborci... Velika djeca iz stoljeća snova i neznanja. Zato blagoslovljena... Ti si jednaka njima. Čovjek Suzana Starčević koji sanja. U krilu srca. U krilu zemlje. Koji nikad ne bijaše i ne može biti na javi sirova razuma i na poprištu golih istina i razočaranja. Dvije daske.. zastava.. tri metka to je sve što ti je Domovina dala.. a ti bi rekla.. znam da bi rekla HVALLLLLLLLA.. volim vas sve...
Posvećeno Suzani.. umrla je u pedesetoj godini.. stoječki kako ratnik zna ratujući s bolesti i životom do kraja. Zastanite kad pokraj Murvice groblja prolazite, pokraj kapele mali betonski grob. Pomolite se...
