U tijeku je bitka za Europu o kojoj se u Hrvatskoj premalo govori: Evo svih detalja
Emmanuel Macron vodi najtežu političku bitku u svojoj karijeri, s krajnje neizvjesnim ishodom koji nije važan samo za Francusku nego i za cijelu Europu. Pretrpio je strašan poraz na europskim izborima i zatim raspustio parlament, dok mu Marine Le Pen puše za vratom i svim snagama nastoji umanjiti snagu predsjednika, inače najvećeg političkog protivnika.
“Uspon nacionalista i demagoga najveća je opasnost za našu naciju i za cijelu Europu’, poručuje iz Elizejske palače Macron, uz konstataciju ‘nakon svega ne mogu dalje kao da se ništa nije dogodilo’. Teško je sa sigurnošću reći zašto se Macron sada odlučio na ovaj potez. Ali njegov domaći program bio je ometan slabom većinom u donjem domu parlamenta u posljednje dvije godine, a čini se da ga je snažna krajnja desnica uvjerila da više ne može nastaviti s uobičajenim poslom”, zaključuje analitičar Aurelien Breeden.
Mediji grme: “kaos”, “nered”, “očaj”, “velika igra”, a mnogi stavljaju na kocku i drugi mandat šefa države pa se spominje i mogućnost prijevremenih predsjedničkih izbora.
Strelovit uspon
Nevjerojatno brzo raste popularnost mladog, a sve karizmatičnijeg Jordana Bardelle, štićenika Marine Le Pen, koja je očito izabrala pravog i mogućeg protivnika Macronu, koji se pomalo izgubio i na domaćoj i na europskoj sceni. “Francuska voli revolucije, a u 28-godišnjem Jordanu Bardelli pronašla je blagog, besprijekorno odjevenog pobunjenika koji se zaklinje da će preokrenuti politiku zemlje kako bi je spasio od ‘nestanka’.
Bardella, predsjednik Nacionalnog okupljanja, cijenjeni je učenik Marine Le Pen (55), vječne predsjedničke kandidatkinje krajnje desnice. Jednom ga je nazvala ‘lavić’, sada ga zove ‘lav’. TikTok zvijezda urednog kroja, jake čeljusti, poznat po svojoj ljubavi prema slatkišima, zasigurno je pokazao sigurnu ruku u francuskoj političkoj džungli.” Tako novu zvijezdu europske politike predstavlja New York Times. “Kao da je razbijena Francuska, umorna od politike kao i obično i zabrinuta za svoju budućnost, iznenada otkrila prihvatljiviju verziju ksenofobne politike nakon što je Nacionalno okupljanje dugo smatrala izravnom prijetnjom francuskoj demokraciji. Pomoglo je to što je Bardella mlad, ohrabrujuće pojave, i ne nosi ime Le Pen. Doista, njegov je uspjeh bio takav da se nazire borba za vodstvo. Zasad su gospođa Le Pen i njezin izgubljeni sin zagrljeni i naizgled skladan duo (gospodin Bardella izlazi s nećakinjom gospođe Le Pen Nolwenn Olivier). Ali popularnost g. Bardelle tolika je da postoji mogućnost da čudotvorac zasjeni svog tvorca.”
I zaista, tko zna što će se još događati u desnom korpusu francuske politike, iako Le Pen najavljuje predsjedničku kandidaturu 2027., kada bi trebao završiti drugi mandat Emmanuela Macrona. Svi eksperti za domaću scenu naglašavaju da je umjerena desnica na samrti u Francuskoj, kao i ljevica koja je na aparatima za preživljavanje. Budućnost je pred tvrdom desnicom, samo se Francuzi trebaju odlučiti žele li da ih vode Le Pen i mlada zvijezda.
Umjereni na samrti
Bardella ne pripada krugu političara koji su završili elitne škole i kojima su roditelji bogataši. Odgojila ga je majka, talijanska imigrantica, na periferiji Pariza, a s njim se poistovjećuju mnogi koji također nemaju imidž bogatuna sa skupih škola. “Naša će civilizacija umrijeti”, poručivao je Bardella svojim simpatizerima koji su ga oduševljeno pozdravljali nakon uspjeha na europskim izborima. Upirao je prstom u Macrona, zamjerajući mu da je popustljivošću prema imigrantima doveo zemlju u kaos. Vidljivo je to i uoči početka Olimpijskih igara, kada sigurnosne službe imaju velike probleme sa smirivanjem pariških predgrađa, punih imigranata iz cijeloga svijeta. Gnjevnih, često sklonih nasilju. I tako je u francuskim gradovima običaj da svake noći u namjerno izazvanim požarima nestane stotinjak ili više automobila. To što je Harlem bio jučer, danas su mnoga predgrađa gradova. Francuska se raspada, često govore i politički analitičari, uz brojne argumente za tu strašnu tvrdnju.
A Marine Le Pen, usprkos svim tim problemima s kojima se susreće francusko društvo, nije mogla povesti zemlju u drugom smjeru. Bila je blaga prema fašizmu, rasistkinja i što već ne, pa su je mnogi Francuzi, koji također žele promjene, vidjeli kao prijetnju demokraciji. Ali s Bardellom stvari stoje drukčije. Njegova biografija daje nadu da razumije probleme jer je i sam odrastao u sredini u kojoj su ti problemi bili itekako vidljivi. U predgrađu Seine-Saint Denisa život nikad nije mazio stanovnike. Bilo je tu i nasilja i droge, napada koji su završili kobno za napadnute zbog jedne jedine cigarete. Njegova majka, koja se rastala od njegova oca kada je on imao samo jednu godinu, borila se za život svim snagama.
Bardella je pohađao privatnu školu Lycée Saint-Jean-Baptiste-de-la-Salle, za koju je školarinu plaćao njegov otac koji je imao malu tvrtku za iznajmljivanje automata za kavu. Dakle, nije bio potpuno siromašan, ali nije ni odrastao u bogatstvu.
Razne teorije
Srednju školu završio je s odličnim uspjehom, ali koledž je napustio zbog politike. “Zahvaljujući svom promišljenom ponašanju i karizmatičnom dobrom izgledu, brzo je prepoznat u okruženju gospođe Le Pen kao idealan predstavnik ponovnog nacionalnog okupljanja, lišenog antisemitskih poruka Jean-Marieja Le Pena, koji je holokaust nazvao ‘detaljem’ povijesti. Gospođa Le Pen, s namjerom da svoju stranku uvede u prevladavajuću struju, gurnula ga je naprijed.” Macron nije, naravno, bio obavezan pozvati građane na prijevremene izbore. Njemu osobno ostaju tri godine mandata pa je pitanje zašto se upustio u ovaj kockarski riskantan potez. Zašto je to učinio? Ima raznih teorija, možda pod pritiskom jer mu je desnica prijetila da će ga najesen svrgnuti s vlasti. Možda je ocijenio da je sada trenutak za izbore jer oporba nema vremena za pripremu. Zapravo je stavio Francuze pred gotov čin, da se odrede jesu li za njega ili su za krajnju desnicu. A tu je pravi rizik. Ako se na izborima ponovi ono što se dogodilo na europskim izborima, mogao bi se naći u gotovo beznadnom položaju, da zemlja uopće neće moći funkcionirati. Parlament bi bio protiv svega što Macron želi ostvariti, a to je onda za politiku slijepa ulica. Desnica tvrdi da je spremna, “možemo i hoćemo preokrenuti zemlju”, kaže Le Pen.
U francuskom predsjedničkom sustavu šef države zapravo je najvažniji i to desnica dobro zna. Ali teško može vladati bez podrške u parlamentu jer se ključni zakoni ondje potvrđuju. To zna, naravno, i Macron.
Nacionalnu skupštinu izravno biraju građani, a sa Senatom, drugim domom francuskog parlamenta, to nije slučaj. Skupština uvijek ima mogućnost srušiti kabinet, a u kombinaciji sa Senatom može progurati mnoge zakone koji predsjedniku nisu po volji. To je jednostavno tako, a činjenica je da Macron u Nacionalnoj skupštini ima podršku 250 zastupnika, a za apsolutnu većinu treba mu 289. Na izborima koji će se održati 30. lipnja i 7. srpnja Francuzi će izabrati 577 zastupnika.
Ništa nije sigurno
Broj kandidata koji se mogu natjecati u prvom krugu u svakom okrugu nije ograničen, ali postoje posebni pragovi za ulazak u drugi krug. Dok će u većini slučajeva u drugom krugu biti dva kandidata s najviše glasova, u rijetkim slučajevima mogu se naći tri ili čak četiri kandidata. Tko osvoji najviše glasova u tom drugom krugu, pobjeđuje u utrci.
“Teško je projicirati rezultate europskih izbora na one zakonodavne. Nije sigurno da će desnica ostvariti isti uspjeh”, smatra Luc Rouban, viši znanstveni suradnik Centra za politička istraživanja iz Pariza. Ukratko, ako Macron uspije i osvoji većinu, lakše će dalje vladati, a ako doživi krah, bit će prisiljen na neugodnu kohabitaciju i morat će pristati na premijera kojeg će odabrati desnica. U uvodniku “Version Dumont” Mario Dumont objašnjava da Macron riskira raspisivanjem ovih izbora, ali da bi, ako dobije, mogao steći značajan politički kapital.
“Ne misle svi da je to dobra ideja. Mnogi će reći da je Macron poludio i da riskira raspisivanjem izbora u ovom trenutku.” Le Monde konstatira da nakon grmljavine dolazi igra pokera, dakle neka vrsta dvostruko ili ništa za predsjednika Macrona. “Recimo da je Macronov pokeraški potez pobjednički i da šok djeluje, to bi značilo da je odustajanje prošlo i mi bismo to vidjeli kao demonstraciju hrabrosti i vodstva, a on bi možda mogao ponovno steći većinu u Nacionalnoj skupštini”, ocjenjuju francuski analitičari.
“Ondje bi mogli reći ‘wow’ onomu što je Macron učinio. Ali drugi je scenarij da birači ostanu mrzovoljni, da prijevremeni izbori šokiraju i da Nacionalno okupljanje osvoji većinu, a u tom ćemo slučaju imati pogibeljan suživot.” Tako to vidi Francuska. A izvan Francuske reakcije su još eksplozivnije. “Nadmoćna pobjeda francuske krajnje desnice na europskim izborima i ponižavajući poraz pristaša Emmanuela Macrona izazvali su političku krizu s nepredvidivim posljedicama”, pišu španjolski mediji.
Neočekivana odluka
“Odlukom o raspuštanju Nacionalne skupštine i raspisivanju prijevremenih parlamentarnih izbora, odmah nakon objave prvih rezultata, šef države bacio je zemlju u najneizvjesniju kampanju u novijoj povijesti, kampanju čiji će rezultat odrediti nasljeđe njegova predsjedništva i smjer Francuske i Europe.” Washington Post smatra da Macron vjeruje da će na ovim nacionalnim izborima postići uspjeh. Talijanska La Stampa konstatira da je odluka o raspuštanju Skupštine povijesna i potpuno neočekivana i da je to šesti put u okviru Pete Republike da se raspisuju prijevremeni izbori. “Nema govora o tome da je Macron završio svoj mandat s nemogućnošću vladanja, prisilnom nepokretnošću i nesposobnošću da provede i najmanju reformu. Želi li ranjena politička životinja pokazati da i dalje riče i da se ponovno može nametnuti u središtu igre, mora tako igrati”, piše i La Libre Belgique. “Macronovi savjetnici kažu da će prijevremeno glasanje razjasniti kompliciranu političku situaciju, stavljajući glasače pred ključni izbor između njegova centrističkog tabora i desničarskih populista”, piše The Times i prognozira da će Francuska u vrijeme održavanja Olimpijskih igara dobiti desničarskog premijera.
Sam je Macron pred brojnim novinarima predstavio svoj borbeni plan. Tvrdi da dvije trećine Francuza podržavaju njegovu odluku o izborima, vidjevši kako se “voda ekstremista diže i prijeti”. “Ne želim dati desnici ključeve vlasti 2027.”, rekao je predsjednik i tako demantirao sve koji su nagađali i da će u konačnici on odstupiti. “To je apsurd, želim zavrnuti vrat ovoj patki, uostalom, Francuzi su me dva puta izabrali.”
Maske su pale, govorio je o mogućoj suradnji s ljevicom, spominjao “više čvrstoće”, upozoravao na “krajnosti”. Francuski povjesničar Laurent Le Gall kaže kako je raspuštanje Nacionalne skupštine nedvojbeno povezano sa stvaranjem demokratskog poretka.
Nejasan zakon
“Emmanuel Macron, Mallarmé u politici? Sjetimo se da je pjesnik 1897. godine objavio ‘Bacanje kocke nikad neće ukinuti slučaj’. Neprobojan na prvo čitanje, tekst se pojavljuje kao pohvala slučajnosti. Nikad se njezino prenošenje u politički prostor nije činilo tako očiglednim. Nikada? Jedno je sigurno: umnožavanje komentara uz večernju objavu predsjednika Republike dokumentira ono što raspuštanje Nacionalne skupštine, izrečeno bez ispaljenog metka, govori o demokratskom funkcioniranju i značenjima koja ono ima. Trebalo mu je samo poslušati reakcije u kojima se ‘tresak groma’ natječe s ‘ošamućivanjem’ da bi izmjerio što je i politički prostor: okvir u kojem je razmjena udaraca dio leksikona i svojstva političkih profesionalaca.”
A sva se moguća pitanja bez odgovora javljaju među Francuzima. Tako i pitanje bi li se Macron mogao, ako ipak podnese ostavku, kandidirati za treći mandat. “Neizvjesnost političke situacije otvara nekoliko pravnih pitanja. Kad bi nakon parlamentarnih izbora 30. lipnja i 7. srpnja parlamentarna situacija ostala blokirana, s nedostatkom većine, u rukama Emmanuela Macrona ostala bi samo jedna posljednja karta: ostavka. Dakako, šef države odbacio je ovu hipotezu, bez obzira na rezultat sljedećih izbora. Ali što bi se dogodilo da se gospodin Macron predomisli? Bi li se mogao kandidirati za treći mandat”, postavlja pitanje Abel Mestre u Le Mondeu.
“Članak 6. Ustava propisuje da se ‘predsjednik Republike bira na pet godina na općim neposrednim izborima. Nitko ne može obnašati više od dva uzastopna mandata’. Kao rezultat ustavne revizije 2008., ograničenje broja mandata na dva prvi je odbacio Jacques Chirac 2000., prije nego što ga je prihvatio Nicolas Sarkozy. Inspiriran je američkim primjerom (i ondje je predsjednički mandat jedini za koji je predviđeno vremensko ograničenje njegova obnašanja), ali i europskim ustavima u kojima se predsjednik Republike bira općim pravom glasa, kao u Austriji, Finskoj, Poljskoj i Portugalu.” Ostaje nam vidjeti što se podrazumijeva pod “dva uzastopna mandata”. Jesu li to puni mandati? Odgovora nema. Kao što nema ni odgovora na to što Francusku čeka već u srpnju.
Zabranit će internet mlađima od 15 godina
Macron je obećao smanjiti ilegalnu imigraciju i na tome raditi i u sklopu Europske unije. Najavio je i mjere za suzbijanje nasilja, naročito među mladima. Rješavanje svih onih problema koji muče Francuze. Čule su se i zanimljive ideje, poput zabrane mobitela za mlađe od 11 godina i zabrane korištenja interneta za mlađe od 15 godina. Šef države želi provesti i reformu u školama i na fakultetima, vratiti moć učiteljima i profesorima. Osvrnuo se, naravno, i na rat u Ukrajini i u sklopu toga najavio ambicioznu politiku nuklearnog oživljavanja koja predviđa izgradnju šest reaktora nove generacije s opcijom za još osam.
I, naravno, dao je građanima ono što najviše vole čuti, obećanje o višim plaćama. “Rad se mora bolje plaćati. Bolji status trebaju imati i samozaposleni. Želim da se obnovi i dijalog o honorarnom radu”, rekao je predsjednik i priznao kao vlastitu pogrešku to što nije bio dovoljno angažiran na projektu stanovanja za mlade. “Ovo je tema u kojoj nismo dovoljno napredovali i gdje je Francuska bila previše plašljiva i ja snosim odgovornost.” Bolji dani čekaju i umirovljenike jer bi mirovine trebale pratiti inflaciju.
Dakle, čuje se sve ono što političari ionako govore prije izbora. Drugo je pitanje je li to za francuske građane došlo prekasno i ima li vremena do izbora uvjeriti Francuze da slijedi vrijeme u kojem će teći med i mlijeko.
