Umjesto iznajmljivanja Sabornice , sve političke elite zatvorila bih u nju i 24 sata prikazivala im film GLAVU DOLJE, RUKE NA LEĐA

«GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA», je igrano dokumentarni film koji obrađuje događanja u Vukovaru za vrijeme Domovinskog rata. Film prikazuje dramatične trenutke zarobljavanja, odvođenja ,maltretiranja i ubijanja hrvatskih branitelja i civila nakon pada Vukovara i njihovo odvođenje u srpske koncentracijske  logore u kojima su proveli 9 mjeseci uz zvjerska mučenja i ubijanja batinanjem.

Autor filma, redatelj, scenarist i producent je branitelj Stipe Majić Pipe.

Rođen listopada 1963. godine u Vukovaru. Nakon završene srednje škole i odsluženog vojnog roka 1984 godine, pokreće samostalnu djelatnost. Otvara  ugostiteljski objekt, kafe bar „ MUSTANG“ na Trpinjskoj cesti, koji uspješno posluje sve do početka rata.
1991. g. dragovoljno se priključuje 3-oj bojnoj, 204 brigade i kao pripadnik „ŽUTIH MRAVA“ aktivno sudjeluje u zaustavljanju tenkovskih kolona na Trpinjskoj cesti te obrani grada pod zapovjedništvom pok. General Bojnika Blage Zadre.

 

Nakon okupacije grada Vukovara i dolaska u Zagreb počinje s realizacijom ideje o snimanju dokumentarnog filma o  svemu  proživljenom  u domovinskom ratu.
Tako 2011 godine realizira  prvi dokumentarni serijal od deset epizoda, pod nazivom „BITKA ZA VUKOVAR“. U spomenutom projektu, potpisuje scenarij, režiju, i produkciju. Cijeli serijal je više puta prikazan na HRT.
Nakon toga osam godina prikuplja materijale o  stradavanju  vukovarske bolnice, ranjenika i djelatnika koji su radili u njoj. Krajem 2017. završava dokumentarni film, odnosno seriju od četiri nastavka, pod nazivom „SRCE VUKOVARA“. Film je premijerno prikazan diljem Hrvatske i na HRT-i krajem 2017., dok je serijal prikazan na HRT-i 2018.

Javljaju mu se njegovi suborci i prijatelji koji su nakon pada grada Vukovara, završili u Srpskim logorima i kaznionicama, sa molbom da im pomogne i da  njihova stradavanja pretoči u film. Uz puno muke oko  financijskih sredstava, uspješno završava dokumentarno igrani film „GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA“. Ovaj film je ujedno i prvi autorov iskorak u igranu formu. Naime dokumentacijski materijal vezan za temu predaje oružja  i odvođenja Hrvatskih branitelja u srpske logore, nije bilo lako naći. Uz mnogo truda i upornosti ipak se našlo!  Ali nedostajao je  onaj najbitniji  dio priče. A to su mučenja i torture logoraša. I tu je umetnuto par  igranih scena u cilju što vjerodostojnijeg prikazivanja svih zvjerstava i mučenja koja su prošli Hrvatski branitelji. Film završen koncem 2018-te godine i prikazuje se diljem Hrvatske, osim ovaj puta na HRT-u.

Programsko vijeće HRT-a kontatiralo je da je film izuzetno dobar, ali da ga neće prikazati! Valjda da što manje ljudi vidi zvjerstva koja su činili Srbi i koja je to količina mržnje u njima izazvana velikosrpskom ideologijom. Može li takva zvjerska mučenja počiniti ljudsko biće drugom ljudskom biću, a da se naziva čovjekom? Ne to više nije čovkek, to je monstrum! A velikosrpska agresivna politika pretvorila je Srbe u monstrume.

HAVC je sudjelovao u manjem djelu financiranja filma,  umjesto da je u cjelosti podržao i financirao ovakav film! Ali je zato u cjelosti financirao filmove sa lažima o hrvatskim braniteljima   "15 minuta - Masakr u Dvoru" Nakon što je film vidio na RTS-u, branitelj Ivica Pandža podnio je kaznenu prijavu, smatrajući kako je paradoksalno da Hrvatska sufinancira film u kojem su autori iskrivili činjenice i za masakr u dvoru na Uni optužili hrvatsku vojsku. Šokiran je, kaže da je na odjavnoj špici primjetio da su u tome sudjelovale hrvatske institucije i financirale s 250.000 kuna. "Postoje brojni dokazi da to nije bila hrvatska vojska. Mi smo jedini koji s vlastitim novcima financiramo film koji optužuje nas." 

Gledajući svjedočenja u filmu o svakodnevnom  batinjanju palicama za bejzbol , kundacima od pušaka i drugim improviziranim  batinama, koje su ostavljale tragove na leđima i drugim djelovima tijela, raznih bestijalnih mučenja u samicama, bez hrane, vode , spavanja na golom betonu,  ponižavanja i nemogućnosti obavljanja velike i male nužde pod batinama, nemogućnosti  pranja i održavanja osobne higijene i psihičkog iživljavanje nad njima  stalnim ispitivanjima pod batinama, prisiljavajući ih pjevati " Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala,  Nije mala, nije mala, triput ratovala..." razmišljala sam kako bi trebalo sve profesionalne političare iz Hrvatske zatvoriti u Sabornicu da gledaju barem 24 sata taj film, i to bez hrane i vode, bez spavanja i bez sjedenja, stojeći, pa bi valjda shvatili uz koje je patnje i stradanja stvorena ova država Hrvatska!

Valjda bi se tada sa više poštovanja i uviđavnosti odnosili prema hrvatskim braniteljima,   prema imovini hrvatskih ljudi , prema gospodarstvu,  nacionalnom bogatstvu i resursima, prema nacionalnom  identitetu  hrvatskog naroda i države Hrvatske!

Valjda bi tada tražili od Srbije da prizna postojanje logora na svojem teritoriju, da  ukine zakon o jurisdikciji za suđenja za ratne zločine, da preda dokumentaciju o nestalima u vrijeme okupacije Vukovara i drugih mjesta,  tražili bi da Srbija plati ratnu odštetu, da vrati pokradeno kulturno blago i dokumentaciju iz vukovarske bolnice!

Valjda bi više vodili politiku hrvatskih nacionalnih interesa, a ne interesa Europske unije i raznih svjetskih i lokalnih moćnika i korporacija.

***Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti