UVOD U RAT ZA "VELIKU SRBIJU" - "BALVAN REVOLUCIJA" SRPSKIH TERORISTA U HRVATSKOJ

Poslije serije mitinga, na kojima su ekstremni (domicilni) Srbi iz ruralnih područja Hrvatske po nalozima iz Beograda i uz pomoć svojih sunarodnjaka iz ostalih dijelova tadašnje SFRJ širili mržnju, huškali na rat i bezuspješno pokušavali izazvati sukob s većinskim hrvatskim stanovništvom (a što je bilo na djelu od 28. veljače 1989. godine i prvog takvog masovnog skupa u Kninu), uvidjevši kako sve dotadašnje provokacije i nastojanja da se izazove prolijevanje krvi nisu uspjeli, kreatori ovih događanja prelaze na novi model izazivanja krize: "balvan revoluciju".

 U okolici Knina (središtu "pobune ugroženog srpskog naroda"), 17. kolovoza 1990. godine, u jeku turističke sezone, započinju planirana i organizirana rušenja balvana i navlačenja stijena na ceste, pruge, mostove, nadvožnjake čime se paralizira promet između Dalmacije i ostatka Hrvatske, uz istodobnu uspostavu barikada na kojima (kraj zapriječenih punktova) dežuraju srpski ekstremisti (civili i četnici) kojima se priključuju sunarodnjaci iz Srbije, s Kosova i iz Bosne i Hercegovine. Ove barikade postaju stjecišta budućih "boraca" za "Veliku Srbiju" (ljudi s dna društva - ološa, protuha i avanturista) koji djeluju po izravnim instrukcijama i organizaciji srbijanskog SDB-a, KOS-a JNA i Raškovićeve SDS (Srpske demokratske stranke) koja je stožer okupljanja najekstremnijeg dijela "krajišnika". Oni okružuju sela s većinskim hrvatskih stanovništvom i onemogućuju protok prometa, ljudi i roba - pa čak i dostavu hrane i liječničku skrb pučanstvu u tim mjestima, neovlašteno zaustavljaju prolaznike, legitimiraju ih i po svome nahođenju odlučuju o tomu koga će propustiti preko barikada a koga ne. Nešto kasnije, započinju i oružani teror - pucaju na civile, novinare, pa i na Hrvatsku policiju koja u nekim slučajevima pokušava intervenirati i uspostaviti red.

Zakrčene ceste u vrijeme "balvan revolucije" 1990. godine u Hrvatskoj

(Adresa slike)

 Istoga dana (17. kolovoza 1990.), Milan Babić, predsjednik općine Knin i jedan od vođa ekstremista proglašava "ratno stanje", čime se hrvatskim vlastima i narodu daje do znanja što su stvarni i pravi ciljevi ove "pobune" za koju nije bilo nikakvog objektivnog razloga.

 Ostaje zabilježen slučaj s početka "balvan revolucije", kad tri borbena zrakoplova JRV prisiljavaju na prizemljenje tri helikoptera MUP-a Republike Hrvatske koji su krenuli prema kninskom području sa zadaćom uvođenja reda i oslobađanja zakrčenih prometnica. Hrvatski helikopteri su zaustavljeni pod prijetnjom rušenja, čime je JNA stala iza srpskog terorizma već tada (godinu dana prije agresije). Tadašnji načelnik Generalštaba JNA, Blagoje Adžić, putem medija, u isto vrijeme poručuje hrvatskim vlastima i cjelokupnoj javnosti, kako će "JNA intervenisati, ako padne ijedna srpska glava". Time je "savezna vojska", "narodna armija" jasno pokazala na čijoj je strani i koliko joj je stalo do poštivanja pravnog poretka i mira. Važne su im bile samo "srpske glave".

 Osim što su svojim terorističkim djelovanjem prekinuli kopnenu vezu između hrvatskog sjevera i juga, srpski su ekstremisti uzrokovali ogromne štete turizmu i gospodarstvu, te stvorili osjećaj opće nesigurnosti i straha kod građana u cijeloj Hrvatskoj, a pogotovu u ugroženim područjima.

Kolovođe "pobune": Mile Martić, Milan Babić, Jovan Rašković i drugi, iz svog su kninskog "štaba" išli su na redovite konzultacije u Beograd od kojeg su i aktivno poticani na terorizam. Uvjereni kako će uz pomoć Srbije, Crne Gore, JNA i svojih sunarodnjaka iz drugih krajeva SFRJ uspjeti u nakani stvaranja srpske paradržave na teritoriju Hrvatske, oni su postajali sve agresivniji, utoliko prije što Hrvati i ostali građani nisu nasjedali na provokacije. Pokušavali su proširiti "pobunu" na sve krajeve u kojima su u značajnijem postotku živjeli Srbi, pa su se u sljedećih nekoliko mjeseci (od ljeta do jeseni 1990. godine) isti scenariji postavljanja barikada i oružanih provokacija ponavljali od Slavonije, preko Banovine, Korduna i Like do sjeverne Dalmacije, uvijek prema istom, uhodanom scenariju. Srbi su odjednom bili "ugroženi", a "najugroženiji" u krajevima u kojima su u svojim rukama imali lokalnu vlast od 1945. godine nadalje. Unatoč drskom nastupanju, njihove provokacije nisu uspijevale - budući da su hrvatske vlasti postupale promišljeno, obzirno i strpljivo, a građani nisu na silu odgovarali istom mjerom.

"Ugroženi" Srbi (četnici) peku ovna (90-ih godina u Hrvatskoj)

(Adresa slike)

Teroristi i njihovi nalogodavci iz Beograda postaju sve nestrpljiviji, pa se zahuktava propagandna kampanja preko svih raspoloživih medija. Ne biraju sredstva - ona se vodi nesmiljeno, sustavno i beskrupulozno, uz gnjusne laži o objede koje nemaju nikakvog utemeljenja u stvarnosti. Izmišljaju se "masovni progoni i pomori Srba" u Hrvatskoj, "trovanje bunara", "paljenje ljetine", "izgoni iz sela", "silovanja srpskih žena, djevojčica i starica", a dr. Franju Tuđmana se naziva "poglavnikom" i "ustašom" koji "srpskom narodu sprema nova stratišta, klanice, nove jasenovce i jadovna". Stanje se uspoređuje s razdobljem NDH, uz tvrdnje kako je "danas u mnogim krajevima Hrvatske Srbima čak i gore" nego tada. I te prozirne laži o "ugroženosti" Srba koji se u isto vrijeme naoružavaju (uz pomoć SDB-a, vojske, KOS-a i policije) i dižu terorističku pobunu kršeći tako elementarna ljudska prava goleme većine građana, imaju svrhu prikriti ono što se uistinu događa: pripreme za oružani obračun u kojem je svima koji nisu Srbi namijenjeno istrebljenje - potpuno brisanje s njihovih domicilnih prostora.

 Vremenom se početni zahtjevi za izdvajanjem "srpskih općina" u posebnu administrativno-teritorijalnu cjelinu radikaliziraju, pa se zagovara "Srpska autonomna oblast Krajina", a nešto kasnije i proglašava "Republika Srpska Krajina".

 Proces konkretnih aktivnosti na uspostavi srpske paradržave (koju namjerava izboriti oko 300.000 "krajišnika" - koliko ih u to vrijeme živi u kninskoj tvorevini - na štetu goleme većine građana i hrvatskog naroda i protivno njihovoj volji), započinje tri tjedna prije "balvan revolucije". Naime, 25. srpnja 1990. godine, u Srbu se okupljaju deseci tisuća srpskih ekstremista iz svih krajeva bivše SFRJ. Na tom skupu, ustanovljeno je "Srpsko nacionalno vijeće" kao "vrhovno tijelo vlasti Srba u Hrvatskoj" i donesena "Deklaracija o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj". Miting je planski održan upravo u vrijeme kad u Zagrebu zasjeda Hrvatski Sabor koji donosi amandmane na Ustav SR Hrvatske (kojima su, među ostalim, uklonjeni komunistički simboli sa zastave i grba). Već 21. rujna 1990., područje 11 "srpskih općina" prozvano je "Srpska autonomna oblast Krajina", a devet dana poslije (30. rujna), "Srpsko nacionalno vijeće" proglasilo je "autonomiju srpskog naroda u dijelovima Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom" (neovisno o tomu ima li on u općinama koje su nazvane "srpskim" relativnu, natpolovičnu ili apsolutnu većinu. Dana 31. svibnja 1991. godine samozvana "skupština" ove tvorevine donosi "zakon" o proglašenju "Republike Srpske Krajine", na čelu s "Vladom RSK" i zubarom Milanom Babićem kao prvim "predsjednikom".

 Od tada nadalje, teku pripreme za odcjepljenje ovih krajeva od Hrvatske, a isti se proces odvija i u istočnoj Slavoniji, gdje se uspostavlja "SAO SBZS" (Srpska autonomna oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem). "Krajinski" teroristi vode pregovore o "ujedinjenju" s okupiranim područjima u BiH (Karadžićevom paradržavom) koja bi se u konačnici pripojila Srbiji.

 I tako to teče, sve do hrvatskih osloboditeljskih operacija, u kojima je - od deblokade Dubrovnika i Konavla do operacija "Gusar" (Maslenica), Medački džep i "Bljesak", srpski agresor doživljavao poraz za porazom - kao i u operacijama "Zima '94", "Skok 1" i "Skok 2" i "Ljeto '95", koje su najvećim dijelom na teritoriju BiH vodile združene hrvatske snage (HV i HVO). Ni to nije bilo dovoljno srpskim teroristima da se dozovu pameti. Nedugo prije VRO "Oluja", u Kninu se sastaju tadašnji zapovjednik "SVK", Mile Mrkšić i zapovjednik "VRS", Ratko Mladić i "utvrđuju koordinaciju zajedničke odbrane srpskih prostora zapadno od Drine", a 31. srpnja patrijarh SPC Pavle obilazi Dvor na Uni, Glinu i Knin, drži liturgije i na masovnim skupovima teroriste potiče na daljnje zločine i rat, otklanjajući svaku mogućnost suživota Srba i Hrvata na istim prostorima.

 Točku na zločinački velikosrpski plan stavila je VRO "Oluja". U samo 84 sata pomela je zločinačku, terorističku kliku koja je divljala na hrvatskoj zemlji gotovo punih 5 godina, uz brojne masovne zločine, golema razaranja, pljačku, paljevine, silovanja i progone preko pola milijuna civila.

(Video) "Balvan revolucija 1990";

 

Zlatko Pinter/PDN