Uvode se nova pravila za liječnike koji rade kao privatnici, a bolnice i ambulante povezuju

Ministrica zdravstva Irena Hrstić govori u razgovoru za Hinu, u povodu godine dana na čelu tog resora, što je u tome razdoblju poduzela, o listama čekanja, radu liječnika u javnom i privatnom zdravstvu te rješavanju pitanja manjka obiteljskih liječnika

Kada rezimirate prvu godinu mandata – jeste li zadovoljni?

U zdravstvu, gdje su procesi kompleksni i dugotrajni, to je kratko razdoblje. U godinu dana proveli smo izmjene Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, povećali naknade na bolovanju, produljili naknade majkama koje njeguju djecu do sedme godine i povećali rodiljne naknade. To nije samo lista zakonskih izmjena, nego promjena standarda. Ukinuli smo pripravništvo za gotovo sve preostale struke i donijeli Zakon o logopediji, na koji se čekalo godinama.

Kada sve to pobrojite, čini se kao malo, ali to su procesi koji značajno mijenjaju sustav. Na kraju prve godine mandata dala bih si ocjenu “plus tri”, uz obrazloženje da sam perfekcionist i da bi petica značila savršen sustav, a u zdravstvu takvih situacija gotovo da nema.

Dio javnosti očekivao je da ćete učiniti više. Otkud ta percepcija?

U javnosti postoji samo jedan veliki indikator – liste čekanja. Ako tu ne vidite pomak, sve drugo kao da ne postoji. A liste čekanja ne možete riješiti samo kupnjom uređaja. Za to trebate kliničke smjernice, odgovorno ponašanje pacijenata – uključujući dolazak na zakazani termin – i optimalno iskorištavanje bolničkih resursa.

No, kliničke smjernice su temelj. One definiraju kada je određena pretraga doista potrebna. Smjernicu iz stručne literature treba prilagoditi našem zdravstvenom sustavu uz informatičko rješenje. Već smo implementirali smjernicu za ultrazvuk srca u informatički sustav obiteljskih liječnika. Gotove su smjernice i za dijagnostiku dojke, MRI kralježnice i mozga. No da bi se u potpunosti primijenile, nužno je za to informatički doraditi i bolnički sustav.

Kada će biti vidljive promjene na listama čekanja?

Nama će za izradu smjernica za osnovne i najvažnije dijagnostičke pretrage trebati duže vremena ozbiljnog, neprekidnog rada i discipline da bismo uvidjeli stabilne pomake. Iz iskustva mogu reći da brza rješenja ne donose promjene. Naime, u jeku stvaranja preduvjeta za ispunjavanje NPOO indikatora uspjeli smo u mnogim bolnicama čekanje spustiti ispod 270 dana. No već nakon mjesec dana, svi oslobođeni termini ubrzo su popunjeni posebno za učestalo tražene pretrage, poput ultrazvuka abdomena. Uz ostalo i zato što se pacijenti ne odazivaju na zakazane termine.

To je realnost koju često zanemarujemo. Kazne za takvo ponašanje nisu moj prvi izbor, ali neotkazivanje termina ima utjecaj na listu čekanja. Moramo uporno raditi na odgovornosti i pacijenata.

Očekivalo se da ćete donijeti i pravilnik o dvojnom radu liječnika. Zašto još uvijek nije donesen?

Polazimo od činjenice da u dvojnom radu radi u prosjeku 20 posto liječnika. Činjenica je da tu ima sigurno pojedinaca koji pošteno i potpuno odrade svoje radne zadatke. Isto tako kao što je činjenica da ima i onih koji imaju manje izvršenje. Izrađeni su vrlo jasni, mjerljivi kriteriji koji će vrijediti jednako za sve liječnike u svim ustanovama, samo još procjenjujemo u kojoj će formi biti primijenjeni.

Primjerice, ako u nekoj bolnici pacijenti na određenu pretragu čekaju duže od 150 dana, liječnik iz te bolnice neće moći dobiti suglasnost da tu istu pretragu radi privatno. To je jedna od ključnih promjena. Još uvijek je dilema hoćemo li te kriterije uvesti kroz pravilnik, koji je pravno snažan, ali spor za potencijalne izmjene, ili kroz uputu ravnateljima koja se brže i lakše može prilagođavati, ali nije obvezujuća. Ako sve bude išlo prema planu, primjena kriterija trebala bi početi najkasnije 1. siječnja.

Kako ćete odrediti koliko je pregleda trebalo biti odrađeno u jednom danu bez pravilnika o vremensko-kadrovskim normativima?

To se i bez formalnog pravilnika može odrediti, jer svaka ustanova ima svoj prosjek rada. Ako, primjerice, na istom odjelu jedan liječnik u osmosatnoj smjeni obavi 20 pregleda, a drugi samo dva, prosjek je deset i on postaje realan vremensko-kadrovski normativ za tu ambulantu. Naravno, ne mogu se uspoređivati prosjeci KBC-a i općih bolnica, zato se polazi od prosjeka izvršenih usluga u zadnjih godinu dana u svakoj pojedinoj ustanovi.

Tek kad to utvrdimo, možemo normirati i sve ostalo. Često se spominje da bolnice već u ranim popodnevnim satima zjape prazne. To je strašno ako je tako, no to nije stvar kriterija iz pravilnika već za to postoje drugi kontrolni mehanizmi. Spajanjem privatnika s Centralnim zdravstvenim informacijskim sustavom (CEZIH) jasno će se vidjeti u koje je vrijeme koji liječnik izdao nalaz.

Hoće li svi privatnici morati ući u CEZIH?

Da. To neće biti stvar dobre volje već obveza iz Zakona o medicinskoj dokumentaciji. Razmatramo i mjeru prema kojoj privatne ustanove koje angažiraju liječnike iz javnog sustava moraju biti u CEZIH-u kako bi se osigurala puna transparentnost. Obveza kreće početkom godine, a očekujem da će svi privatnici ući u sustav u roku od tri do šest mjeseci.

No, još uvijek imamo problem i s informatičkom povezanošću javnih ustanova jer bolnice, pa onda i obiteljski liječnici, koriste različite sustave. Željela bih da se kao ministrica mogu potpuno posvetiti takvim i sličnim strukturnim problemima i njihovu rješavanju. To doslovno poboljšava konačan ishod liječenja. U tijeku je završna faza povezivanja objedinjenih hitnih bolničkih prijema (OHBP-ova) s izvanbolničkom hitnom službom i ordinacijama obiteljske medicine. Pred nama je golem posao.

Kako ćete riješiti problem neatraktivnosti obiteljske medicine za mlade liječnike?

Prvo ih moramo rasteretiti administracije. Liječnici obiteljske medicine često kažu da žele biti liječnici, a ne pisari. Zato finaliziramo vrstu i opseg ispomoći, bilo administrativnu bilo zdravstvenu, timovima obiteljske medicine, jačamo timove s magistrama sestrinstva, razvijamo sestrinska savjetovališta. Drugo, liječnicima treba omogućiti dijagnostiku na razini primarne zaštite: ultrazvuk, EKG holtere, point-of-care laboratorij, telemedicinu... To mijenja percepciju posla.

Obiteljska medicina kao struka može nuditi i bolju ravnotežu privatnog i profesionalnog života – bez bolničkih dežurstava, što može biti atraktivnost u odabiru specijalizacije. Ako niti jedna mjera ne uspije, otvoreni smo i za raspravu o nasljeđivanju ordinacija. Ali ne smatram da je to glavni problem nakon razgovara s mnogim liječnicima na terenu.

Što se tiče neatraktivnosti specijalizacije iz hitne medicine za liječnike, uveli smo specijalizacije za prvostupnike sestrinstva, po uzoru na zapadne zemlje. Oni pružaju neposrednu hitnu zdravstvenu uslugu na terenu dok pacijent ne dođe u bolnicu.

Je li realna opcija uvoz liječnika iz trećih zemalja?

Osobno mislim da u ovom trenutku o uvozu liječnika ne bi smjeli razmišljati jer je to za zdravstvo previše osjetljivo, ne umanjujući bilo koju drugu djelatnost. Nije isto ako strani radnik radi u sustavu čišćenja ili u sustavu zdravstva. No ako pogledate druge zemlje, to je već realnost. Voljela bih da da mi to spriječimo. Uvoz iz trećih zemalja stvarno je krajnja mjera i nismo još do tuda došli, ali je činjenica da je krajnji trenutak kada moramo poduzeti nešto.

U ovom trenutku imamo i određene liječnike iz BiH i Sjeverne Makedonije. No, ja to još uvijek ne smatram uvozom stranaca, jer to su ipak ljudi iz sličnog govornog područja i zdravstvenih sustava. Ali ozbiljan uvoz liječnika koji ne govore jezik i ne poznaju zdravstveni sustav – mislim da to moramo izbjeći.

Koliki je ukupni dug bolnica i što se radi po tom pitanju?

Dospjele obveze iznose 534 milijuna eura do 31. listopada ove godine. U ovom trenutku trudimo se da se redovito plaća oko 50 posto obaveza, što nam je konačni cilj. Ukupno 150 milijuna eura raspodijeljeno je ovih dana bolničkim ustanovama i primarnoj zdravstvenoj zaštiti za plaćanje dospjelih obveza prema jednakim kriterijima za sve.