UZ OPROŠTAJ DOKAPETANA: Dirljiva priča Ivana Rakitića
'Kao djeci bilo nam je teško shvatiti što se to točno događa na Balkanu. Razumljivo, roditelji mi nikad nisu pričali o ratu, jednostavno nisu htjeli pričati o tome. Sjećam se kako su plakali razgovarajući na telefon s ljudima iz Hrvatske. Osjećao sam se... Ne znam kako bih to opisao. Možda kao da je to grozan san? Imali smo sreće. Bili smo daleko od svega toga pa nismo ni vidjeli što se zapravo događalo. No to je nekako uvijek bilo u mislima mojim roditeljima. Puno im je prijatelja i obitelji ostalo u Hrvatskoj, a moji su roditelji izgubili puno dragih ljudi.
Sjećam se, imao sam tek četiri ili pet godina kad sam na TV-u vidio vijesti. Ugledao sam fotografije i snimke rata i ležeći u krevetu pomislio: 'Ovo je nemoguće, kako se ovo može događati?'
I prije no što je Hrvatska službeno proglasila neovisnost, naša reprezentacija je već odigrala utakmicu. Mislim da vam to jasno može opisati koliko nam nogomet znači, našoj državi i ljudima, bez obzira gdje žive. I tako, kad je tata uzeo nož i otvorio taj paket te izvukao dva hrvatska dresa za mog brata i mene... bilo je jako emotivno. Pomislili smo nešto kao, o, da, mi smo također dio toga.
Spavali smo u tim dresovima. Nosili smo ih idući dan u školu. I dan poslije. Nismo ih htjeli skinuti. Vau, mi imamo hrvatske crveno-bijele dresove bez imena na leđima. Htjeli smo ih imati 10 jer nismo htjeli obući ništa drugo. Bili su nam toliko posebni', prisjetio se Rakitić početaka
Imao je samo devetnaest godina i gard iskusnika koji ne preza ni pred kim. Ni pred zločestim Švicarcima koji su mu zagorčavali život, zamjerajući mu što je odabrao Hrvatsku. Ni pred novim izazovima u svojoj karijeri nakon što je Basel zamijenio Gelsenkirchenom.
Kad sam tek počeo igrati, da budem iskren, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam dres svoje druge domovine, Švicarske. Govorio sam ljudima da sam Švicarac. Uvijek je to izgledalo pomalo čudno. 'Švicarac? Ivan Rakitić?' No rođen sam i odrastao u Švicarskoj, išao sam tamo u školu, moji prijatelji su Švicarci...
Bio sam stoga i jako ponosan što sam nosio dres Švicarske u mlađim kategorijama. No najveći dio mog srca ipak pripada Hrvatskoj. Uvijek je to bilo tako.
Nekoliko godina nakon što je rat završio, moja obitelj napokon je mogla posjetiti Hrvatsku. A kad smo došli, ondje nitko još nije mogao pričati o ratu, kao da su svi poručivali 'Moramo to zaboraviti što prije'.
Prvi posjet Hrvatskoj podsjetio me na moj Möhlin u Švicarskoj. Puno je Hrvata preselilo u taj grad pa je tamo bilo jako puno hrvatskih restorana i obitelji. A kad je Hrvatska igrala na SP-u 1998. jako je puno zastava visilo s prozora kuća i stanova, ljudi su bili 'ludi' za Hrvatskom. Taj SP brat i ja gledali smo kod kuće s tatom u - svojim dresovima - i nismo smjeli pričati. Bilo je jedino važno to što je na TV-u. Tata bi nam rekao: 'Možemo pričati poslije. Sada samo gledajte utakmicu'.
Pitajte bilo kojeg Hrvata i sjetit će se četvrtfinala protiv Njemačke. Kako bi to zaboravili. Bili smo priznati tek 1992., a samo šest godina kasnije igrali smo četvrtfinale SP-a protiv Njemačke. Moj tata je 'poludio'. Mislim da nitko nije bio toliko zaluđen nogometom kao moj otac Luka. A to vam kaže čovjek koji igra u Barceloni. Moj tata se počeo baviti građevinom kad je preselio u Švicarsku, a kao mlađi igrao je nogomet. Bio je defenzivni vezni i nosio je broj 4.
Nakon što smo pobijedili Njemačku? Da... letio je. Često osjećam kao da živim i svoj i njegov san. Igrao je na prilično visokom nivou u BiH prije no što je preselio u Švicarsku. A kad je prestao igrati napravio je sve što je mogao da bi gledao moje utakmice. Nogomet i Hrvatska mu znače doista jako puno.
A kad je došao trenutak da odlučim za koga ću igrati, Hrvatsku ili Švicarsku, znao sam da prisluškuje kraj vrata moj razgovor sa švicarskim trenerom. Iskreno, bilo je trenutaka kad sam mislio da neću igrati ni za koga drugog osim Švicarske. Igrao sam za Švicarsku, bila je to moja momčad. No prije 10 godina Slaven Bilić i predsjednik HNS-a došli su me gledati u Basel, a nakon toga smo popričali.
Prije svega, biti u istoj sobi sa Slavenom... mogao je reći što je htio, ja bih mu odgovorio: 'OK, idem s tobom'. Bio je moj heroj. Nije postavljao pred mene pritisak, samo mi je rekao svoje planove i kako želi da budem dio njegove reprezentacije', Ivan Rakitić napisao je zal The Players Tribune.
Tako je i bilo. Kada je dolazio, vidjelo se da ima… 'ono nešto'. Ivan je još uoči prvog okupljanja reprezentacije, netom nakon što je Hrvatskoj dao prednost nad Švicarskom kod odabira svoje nogometne domovine, odvažno poručio:
'Nisam izabrao Hrvatsku da bih sjedio na klupi. Došao sam u reprezentaciju igrati'.
Konkurencije se nije bojao ni u Schalkeu, gdje je, kad su ga pitali koji će broj na dresu, k'o iz topa ispalio: 'Desetku, naravno!', ni u reprezentaciji koja je vrvjela od klasnih veznih igrača. Ivanov odvažni pristup uvijek je ostao isti. Zato i jest bio stožerni prvotimac vjerojatno najjače momčadi Barcelone svih vremena.
S Messijem, Neymarom, Suarezom, Xavijem, Iniestom, Busquetsom, Piqueom… Zato i jest, uz Luku Modrića, bio ključni igrač hrvatske reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji osvojila srebrnu medalju. Zato i jest prelomio kad je poslije SP-a donio odluku o nastavku reprezentativne avanture:
'Iskreno… Lomio sam se, puno razmišljao, razgovarao s izbornikom Dalićem i još više sa suprugom. Na kraju sam shvatio da je želja za reprezentacijom bila jača od svega. Toliko je ta želja bila velika da je teško bilo reći zbogom. Srce je odlučilo. Igrati za hrvatsku reprezentaciju oduvijek je za mene bilo nešto posebno. I nema većeg motiva nego odjenuti taj naš dres i staviti ruku na srce kada svira Lijepa naša!', napisali su na portalu Hrvatskog nogometnog saveza.
To je Ivan Rakitić. Onaj isti koji nije dvojio da će igrati za Hrvatsku ni onda kada su na adresu Rakitićevih u Möhlinu stizale prijetnje smrću, ni onda kada su neke usijane glave 'kamenovale' njegovu obitelj…
Njegova privrženost 'svetom dresu' nikad nije bila upitna. A do punog je izražaja došla u ruskim danima 'ponosa i sreće'.
'Ponosan sam i sretan na sve što smo napravili u Rusiji. Ujedinili smo Hrvatsku koja je svima bila na usnama tih mjesec dana. I kad budem ostario s ponosom ću se sjećati tih dana'.
Tako je govorio Ivan poslije moskovskog finala. Oči su se zacaklile, ali ponos je bio jači. Nije dao suzama da poteku. Ivan Rakitić i Hrvatska Rusiju su napustili uzdignuta čela. Svjesni epohalnog dostignuća velike generacije koja je iskoračila u vječnost.
Jednom je, međutim, ipak morao doći dan kada će Raketa reći 'Zbogom!'. Uvijek je prerano, ali… Nitko mu nema pravo zamjeriti. A naravno da nije bilo jednostavno presjeći. Uoči konačne odluke dugo je vagao. I gutao knedle prije negoli je prelomio.
Silno će Vatrenima nedostajati Ivanova golema igračka kvaliteta, mentalitet pobjednika i filigranski potezi na terenu, ali više od svega njegov zarazni osmijeh koji je uzmicao pred emocijama i onda kad je bilo najteže. Raketa zaslužuje otići nasmijan.
Izvor:tportal.hr/Foto: fah
