V. Starešina: Što ostaje od države?

Koliko je puta u proteklih četvrt stoljeća meritorno zaključeno da je pravosuđe rak-rana hrvatske države, sustav postavljen tako da stvara neučinkovitost, nesposobnost, ovisnost o političkoj vlasti i parapolitičkim lobijima. Za razliku od liječnika i medicinskih sestara, za njegove djelatnike nema posla u zapadnijim državama EU-a, upućeni su da se snalaze na druge načine.

 

Zlovolja koja je nakon primitka platne liste za ožujak toliko obuzela krčkog suca Antona Hlaču da je za sedam mjeseci odgodio sudsku raspravu zakazanu u travnju postala je nacionalno poznata. Sudsko rješenje o odgodi postupka, jer se sudac proglasio raspravno nesposobnim zbog narečene zlovolje, mnoge je nasmijala kao vrhunski apsurd u apsurdistanu, druge je zgrozilo kako si to jedan sudac može dopustiti ne vodeći računa o dignitetu profesije.

Stigla je i do premijera Plenkovića, kojem uopće nije dobro sjela. U svakom slučaju postigla je cilj. Potkraj prošlog tjedna povučen je iz saborske procedure Nacrt zakona o dopuni zakona o sudačkim plaćama…. Zbog daljnjih ‘korekcija‘, piše Višnja Starešina za lidermedia.hr.

Nakon što su priprijetili štrajkom, dogovor o korekcijama sustava plaća s premijerom Plenkovićem postigli su liječnici. Njihovim putem potom su krenule medicinske sestre i nemedicinsko osoblje u zdravstvenom sektoru. Sljedeći su, nagađam – prosvjetni djelatnici. S razlogom.

Sreća da smo ‘mudrim‘ upravljanjem prometnom infrastrukturom i resursima uništili željeznice pa nam vlakovi ionako najvećim dijelom – stoje. U protivnom, već bi bio najavljen veliki štrajk željezničara i blokada željezničkog prometa, paraliza zemlje. Ovako, paraliza nije moguća. Problem neodrživosti sustava prirodno je riješen njegovom propadanjem.

 

Ad hoc rješenja i ad hoc bodovi

Jesu li željeznice model prema kojem će se ‘rješavati‘ problem održivosti svih ugroženih sustava državnog i javnog sektora, koji generira nezadovoljstvo i onih koji traže njihove usluge i onih koji te usluge pružaju? Pitanje uopće nije neka fikcija, već vrlo realno pitanje održivosti države i njezinih vitalnih funkcija.

Koliko je puta u posljednjih četvrt stoljeća meritorno zaključeno da je postojeći hrvatski zdravstveni sustav financijski neodrživ. I svaka nova vlast najavljivala je njegovu reformu. Nijedna je nije ni pokušala provesti, već problem sanira ad hoc korekcijama plaća (ne čak ni platnog sustava), na čemu svaki predsjednik vlade ubire ad hoc predizborne bodove. Ali se zato nijedna vlast nije libila kadroviranja po upravama bolnica i drugih zdravstvenih ustanova prema kriterijima simpatija i stranačke pripadnosti, ugrađivanja svojih ljudi na ključna mjesta u sustavima.

Najkvalitetniji liječnički i medicinsko osoblje već godinama se tako motivira na odlazak u inozemstvo ili u privatni sektor, a kod korisnika se održava iluzija da za novac u standardu Mongolije trebaju dobiti uslugu u standardu elitne privatne bolnice iz SAD-a. I tako se generiraju ‘snalaženje‘ i klijentelizam.

Koliko je puta u proteklih četvrt stoljeća meritorno zaključeno da je pravosuđe rak-rana hrvatske države, sustav postavljen tako da stvara neučinkovitost, nesposobnost, ovisnost o političkoj vlasti i parapolitičkim lobijima.

Za razliku od liječnika i medicinskih sestara, za njegove djelatnike nema posla u zapadnijim državama EU-a, upućeni su da se snalaze na druge načine.

Pa onda povremeno saznate:

• da se pojedini suci druže s optuženicima,
• da im pojedini odvjetnici pišu presude (jer oni to bolje znaju!),
• da su pojedini državni odvjetnici blisko povezani s političkim i neformalnim klikama moći, ali i s utjecajnijim potencijalnim okrivljenicima,
• da se njihovi šefovi bave bildanjem statistike, a

problem sustava svode na nedostatak kompjutora i eventualno novinarski senzacionalizam.

Što ostaje od države

Sve to rezultira sve većom pravnom nesigurnošću u državi – kako u građanskom i poslovnom segmentu, tako i u onom kaznenom. Ali nijedna se vlast još nije odlučila istinski reformirati taj sustav koji bi trebao biti kralježnica demokratske pravne države. Prvo, zato jer bi je neformalna središta moći odmah optužili za političko zadiranje u neovisnost pravosuđa! A drugo i zato što se nijedna vlast ne želi odreći svojih dionica u ovisničkom pravosudnom sustavu. A drže se i načela: bolje da propadne sustav nego mogućnost da u njega ugradim – svog čovjeka.

I tako vam za desetak godina kirurg sa specijalizacijom iz sjevernokosovske ispostave slobodnog prištinskog sveučilišta u osnivanju umjesto slijepog crijeva izvadi mandule. Privatnu tužbu vam uz pomoć umjetne inteligencije rješava sudac, naš Hrvat iz Nepala koji je bio nezadovoljan malom plaćom u Woltu. I baš kad pomislite pa gdje je nestala država, zaskoči vas ‘naša‘ izvjestiteljica o ljudskim pravima. Samo da provjeri je li bilo sve u redu – s rodnom, kolorističkom, jezičnom i drugim raznolikostima. A vi veseli. To je ipak ostalo od države.