VELIKI BLEF: Kako su hrvatski domoljubi oteli avion za "sveti cilj"

Na današnji dan, 15. rujna 1972., u zračnoj luci u Göteborgu dogodila se prva zrakoplovna otmica u povijesti Švedske. Skupina hrvatskih iseljenika – Tomislav Rebrina, Rudolf Prskalo i Nikola Lisac – preuzela je kontrolu nad putničkim zrakoplovom kako bi spriječila izručenje sedmorice hrvatskih iseljenika Jugoslavije, među kojima je bio i Miro Barešić. Njihova odlučnost da spase suborce od gotovo sigurne smrti rezultirala je hrabrom, ali ujedno i rizičnom akcijom, koja je završila bez žrtava. Otmica, koja se pokazala kao jedan veliki blef, promijenila je percepciju svijeta o položaju Hrvata u tadašnjoj Jugoslaviji, prenosi Dnevno.hr

Dramatična otmica bez eksploziva

Dana 15. rujna 1972. godine švedski mediji emitirali su alarmantnu vijest – otet je zrakoplov kompanije Scandinavian Airlines System s 96 putnika na letu Göteborg-Stockholm. Akcija je izvedena u zračnoj luci Torslanda, a švedske vlasti bile su suočene s križem bez presedana.

Otmičari su postavili jasan zahtjev: puštanje iz zatvora Mire Barešića i ostalih hrvatskih emigranata te njihov prijevoz zrakoplovom u Španjolsku. Prijetili su da će raznijeti zrakoplov eksplozivom, no čija je prijetnja bila laž – umjesto eksploziva, u torbama su nosili smotane stare hlače. Pregovori sa švedskom vladom trajali su čak 16 sati, ali su na kraju vlasti popustile pred zahtjevima otmičara, koji su jamčili da neće nauditi niti jednom putniku. Svoje obećanje su ispunili.

Miro Barešić i hrvatski emigranti

Otmica je rezultirala puštanjem Mire Barešića i ostalih emigranata, koje je švedska policija vojnim helikopterima prebacila u zračnu luku i razmijenila za putnike iz drugog zrakoplova. Krajnje odredište otmičara bilo je Španjolska, gdje je tada vladao general Francisco Franco, poznat po svojoj podršci hrvatskim nacionalistima i protivljenju komunističke Jugoslavije.

Otmičari su u Madridu osuđeni na 12 godina zatvora, no Franco ih je pomilovao nakon dvije i pol godine. Miro Barešić je, zajedno s još dvojicom emigranata, već bio poznat švedskim vlastima zbog sudjelovanja u ubojstvu Vladimira Rolovića, jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, godinu dana ranije.

Miro Barešić se tijekom Domovinskog rata borio na prvoj crti obrane Hrvatske. Nakon povratka iz emigracije, odmah se stavio na raspolaganje hrvatskim vojnim snagama te je postao pripadnik elitnih postrojbi. Istaknuo se u borbama na južnom bojištu, posebno u obrani Zadra i okolice. Svojom hrabrošću i vojničkim sposobnostima pridonio je obrani Hrvatske od velikosrpske agresije.

Nažalost, Barešić je poginuo 31. srpnja 1991. godine u blizini Zadra, pod okolnostima koje su i danas predmet rasprave. Unatoč tome, njegovo ime ostalo je zapamćeno kao simbol hrabrosti, domoljublja i borbe za slobodnu Hrvatsku.

Posljedice otmice

Otmica švedskog zrakoplova skrenula je pažnju švedske javnosti na položaj Hrvata u Jugoslaviji. Nakon tog događaja, Franjo Tuđman i Vlado Gotovac govorili su na švedskoj televiziji o političkoj represiji nad Hrvatima, što je dovelo do njihova suđenja u Hrvatskoj. Otmica je postala inspiracija Zvonku Bušiću, koji je pet godina kasnije izveo sličnu akciju.

Tomislav Rebrina, glavni organizator otmice, nakon događaja se nastanio u Španjolskoj, no nije zaboravio svoju domovinu. Kada je izbio Domovinski rat, Rebrina se, unatoč svojim godinama, vratio u Hrvatsku i dragovoljno prijavio u hrvatsku vojsku. Bio je ranjen dvaput, no nastavio je braniti domovinu do umirovljenja.

Emigrantska borba za slobodu

Otmica zrakoplova u rujnu 1972. godine bila je rezultat očajničke borbe hrvatskih emigranata protiv jugoslavenskog režima i tortura koje su proživljavali Hrvati pod Udbom. Ovi domoljubi nisu imali drugog izbora nego pribjeći ovakvim ekstremnim metodama kako bi spasili svoje suborce i skrenuli pažnju svijeta na nepravdu koja se činila njihovom narodu. Njihova hrabrost ostaje zabilježena u povijesti kao simbol otpora i borbe za slobodu Hrvatske.

Tomislav Rebrina

se nakon ovog događaja skrasio u Španjolskoj gdje je živio sa svojom obitelji sve do izbijanja Domovinskog rata. Proglašenjem neovisne i samostalne Hrvatske, stvoreni su uvjeti za povratak u domovinu. Kad su velikosrpske snage napale Hrvatsku, Rebrina se među prvima dragovoljno javio u hrvatsku vojsku. Nije se dvojio vratiti u zaraćenu domovinu, premda je tada bio u kasnim pedesetima, s uhodanim poslom i sigurnim životom u Španjolskoj.

Rebrina je među prvima odjenuo miris hrvatskog vojnika, pokazujući nepokolebljivu odlučnost da brani svoju domovinu unatoč svim izazovima. Njegova hrabrost nije ostala nezapažena – dvaput je ranjen u borbama, no ni tada nije odustao. Snažna volja i ljubav prema domovini držali su ga na prvoj crti obrane sve do konačne pobjede.

Nakon ranjavanja, Rebrina se vratio u vojsku, odlučen da doprinese završetku časne borbe za slobodu Hrvatske. Njegova predanost i žrtve postale su simbolom domoljublja i hrabrosti koje su obilježile generacije hrvatskih branitelja. Rebrina se nakon rata povukao u zasluženu mirovinu, ostavljajući dubok trag u povijesti moderne Hrvatske kao jedan od onih koji su nesebično dali svoj doprinos stvaranju slobodne i neovisne države.