Veteranski centar Daruvar: Moj najveći uspjeh u 23 godine

Dok sam čekao da krenem u Veteranski centar u Daruvaru, osjećao sam određenu nervozu, ali i uzbuđenje. Prošao sam već kroz nešto slično 2018. u Lipiku, zbog bolesti, ali ovaj put bilo je drugačije. Predao sam zahtjev, dogovorili smo termin, prikupio sam svu potrebnu medicinsku dokumentaciju. Nadao sam se da će ovaj boravak pomoći, ne samo zbog rehabilitacije kralježnice i ramena, već i zbog prilike da stanem, zastanem, i posvetim se svom zdravlju – mentalnom i fizičkom.

Prijem je bio poseban trenutak. Voditelj Centra, gospodin Dren Stoček, okupio nas je, nas 155 korisnika, i održao govor u kojem je spomenuo puno očekivanog, ali i par stvari koje nisam odmah mogao povjerovati. Mogao sam uspoređivati sa svojim iskustvom u Lipiku, gdje sam svakodnevno koristio teretanu dva puta na dan, a nadao sam se sličnom ritmu i ovdje. No, tijelo ima svoje granice. Već nakon prvih treninga, upala tetiva, bol, besane noći... Ali, medicinska sestra je uskočila, ponudila mi kremu protiv bolova, i već idući dan sam se osjećao bolje. Morao sam, ipak, smanjiti intenzitet. S jednim ramenom, rukom i starim ozljedama, shvatio sam da ne ide sve baš kao što bih htio.

Prebacio sam se na šetnje. Bilo je čudno, ali oslobađajuće hodati bez cilja, razgovarati s ribičima kraj jezera, čak sam otišao na nekoliko utakmica lokalnog kluba. Sve je bilo tako jednostavno, opuštajuće, oslobađajuće od stresa. I onda sam polako počeo primjećivati nešto što me zapravo iznenadilo – koliko je atmosfera u Centru pozitivna i mirna. S obzirom na sve svoje probleme, PTSP, bolove, nisam očekivao da ću ovdje zateći takav mir. Nema incidenata, nema provokacija, nema traženja nečega što se ne može dobiti. Samo tišina i sklad, kao da su svi odlučili ostaviti svoje težine vani, makar samo na trenutak.

Naš radni dan bio je jednostavan, ali ispunjen. Jutarnja tjelovježba, doručak, terapije, ručak, malo odmora... Svaki trenutak bio je prilika za usmjereno ozdravljenje. Čak i kada mi se neka aktivnost nije svidjela, jednostavno bih se uputio u još jednu šetnju, kilometar po kilometar. A onda, jedan dan, krenuli smo na pješačenje po okolici. Osam kilometara. Da me netko prije toga pitao bih li mogao, nasmijao bih se. Boljelo je, da, ali supruga me poticala, gurala me dalje, korak po korak, i uspio sam.

I s vremenom su se male stvari počele mijenjati. Smanjio sam pušenje, jutarnje kave više nisu bile prva stvar koju bih pomislio nakon buđenja – umjesto toga, vježbanje, doručak, pa tek onda kava. I odjednom, osjetio sam se bolje, pokretljivije, življe. Smanjili su se bolovi u ramenu, lakše sam disao, motorika mi se poboljšala. Ali, uz sve te aktivnosti, kilograme nisam mogao izbjeći, kuhinja je bila izvrsna, a ja sam zahvalno uživao.

Jedan dan, dok sam odmarao u sobi, shvatio sam da nisam uzeo svoju redovnu terapiju. Po prvi put od 2001. godine, nisam osjećao potrebu. To nije bilo planirano, to nisam mogao predvidjeti. Nije bilo nervoze, nije bilo stresa. Samo mir. I to nije bio samo moj uspjeh, nego uspjeh svih onih s kojima sam dijelio dane, s osobljem koje je bilo strpljivo i podržavajuće, s korisnicima koji su kao i ja tražili olakšanje.

Možda im nisam rekao, možda nisam istaknuo što su mi sve pomogli postići, ali ovo nije bio samo moj uspjeh. Ovo je bio naš uspjeh. Hvala svima, od srca.