Video generala Glasanovića izazvao erupciju kod Hrvata: ‘Imate vi još posla, generale’

General HV-a i HVO-a Željko Glasnović, 10. travnja 1992. pamti po dramatičnim događajima iz zaraćene Hercegovine. Taj datum, kaže Glasnović u svom prisjećanju na Facebooku, je “datum na koji se ponovno rodio”.

Podsjetimo, jučer su Bosna i Hercegovina obilježile crni dan kada je na Kupresu poginulo preko stotinu branitelja, među kojima i brojni dragovoljci iz Hrvatske.

Uz veliki broj poginulih, hrvatski vojnici su preživjeli teška ranjavanja, a jedan od njih je i general Glasnović koji se i danas prisjeća svakog detalja. Uz poduži status, general je snimio video koji je od jučer pogledan oko četiri tisuće puta, a broj komentara podrške je nepregledan. “Imate vi još posla, generale”, samo je jedan u nizu…

Teško ranjavanje: “Osjetio sam krv u ustima”

“Tog dana pogodila su me dva metka. Jedan od njih promašio mi je srce za samo par centimetara. Osjetio sam krv u ustima i nakon nekoliko trenutaka svoje tijelo sam u doslovnom smislu mogao iz zraka vidjeti kako leži na šumskoj livadi na Kupreškoj visoravni. Tada sam shvatio da postoji nešto nakon smrti. Nakon nekog vremena izvukli su me s još trojicom ranjenih i polegli me u traktor s prikolicom. U tom trenutku neprijatelj je počeo rafalno pucati po nama, meci su se zabijali kao čavli u lim prikolice gdje smo ležali”.

Krenuli su, kaže, prema Šuici, kada je odjednom započela jaka vijavica, snijega je bilo do koljena, on je gubio dosta krvi i počeo polako padati u nesvijest: “Tada još nismo znali da je crta pala. Izašli smo na glavnu cestu Kupres-Šuica i čujemo konvoje, vozila, vidimo da vuku haubicu 105mm i shvatimo da smo upali u kolonu konvoja JNA i neprijateljske vojske. Uz sve ovo, samo nam je još to trebalo, pomislio sam. Gotovi smo. Ovo je kraj”, opisao je general u podužem postu.

Ranjen, ravno među četnike

Međutim, kaže u nastavku, “izbezumljeni vidimo kako nas putem pozdravljaju s tri podignuta prsta u zraku”: “Ne vjerujući što nam se upravo dogodilo nastavljamo se voziti i dovučemo se nekako do benzinske a neprijatelj misleći da smo četnici koji su došli pljačkati, zaustave nas s riječima ‘kud idete, jeste li normalni, vidite da ustaše pucaju sa svih strana, vratite se nazad!’ Nas četvero ranjenih u prikolici, pokriveni ceradom nismo mogli vjerovati svojim ušima. Bog nas je opet sačuvao od sigurne smrti. Dok su mi se pluća punila krvlju razmišljao sam kako više ne želim biti teret svojoj vojsci, sa mnom koji sam na rubu smrti neće daleko stići. Zato sam im rekao da me ostave tu i da mi daju dvije ručne bombe i 4 okvira, pa kad neprijatelj dođe po mene da sam spreman a oni da nastave put dalje bez mene”.

“Osjećao sam da se nešto događa s mojim bratom blizancem”

No, vojnici ga nikako nisu htjeli ostaviti. Glasnović kaže da njegova vojska, “tvrde kupreške glave”, nisu htjele niti čuti za tu opciju: “Dovukli su me natrag u selo Kukavice, napravili su improvizirana nosila od šatorskog krila, stavili me na njih i noseći me krenuli kroz šumu preko planine Vrana u Bugojno jer smo bili u totalnom okruženju. Mrak se već bio spustio, zima grize, snijeg do koljena, a ojačani hrabri vod od 40 mojih glava uz svu težinu svoje opreme, umorni ali odlučni izmjenjivali su se noseći me. Kupreška bojna- prave glave!”

Tako su došli do Prozora u Rumboce gdje mu je učinjena trijaža i onda preko Vran planine u Tomislavgrad odakle ga prebacuju u Split. Nakon operacije u Splitu u sred oporavka nije imao mira i pobjegao je iz bolnice natrag na teren biti sa svojom vojskom: “Osjećao sam isto tako da mi se i s bratom blizancem nešto događa. Tada još nisam znao da je dok sam ja ležao na operaciji on bio ranjen, zarobljen i odveden u četnički logor. Ostalo je povijest…”, ispričao je Željko Glasnović.