(VIDEO) Koliko je još ovakvih djevojčica trebala ubiti UDBA da ne bude rata u Hrvatskoj?
Čelnik HSS-a Krešo Beljak u raspravi na Twitteru prije nekoliko dana opravdavao je politička ubojstva emigranata za vrijeme Jugoslavije, napisavši kako UDBA očito nije ubila dovoljno ljudi. Rasprava se odvijala ispod tweeta Katie Pavlich, Amerikanke hrvatskih korijena, koja je napisala kako je njezina obitelj u to doba trebala sastavljati popis gostiju kako bi to jugoslavenska vlada mogla kontrolirati, što je izazvalo niz komentara.
“Jugonostalgičari zaboravljaju da je bilo preko 100 političkih ubojstava izvan Jugoslavije od 1945. do 1990. godine. Udba je bila aktivna u svakoj hrvatskoj emigrantskoj zajednici u SAD-u, Njemačkoj, Kanadi i Australiji”, napisao je jedan korisnik, a Beljak mu je odgovorio:
“Preko 100? Očito ne dovoljno. Vidjeli smo tko je radio sr*nja i tko je uzrokovao ratove od ’91. do ’99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su, nažalost, pobjegli Udbi”.
Nakon ove tvrdnje koja je zgrozila Hrvatsku Beljak je objavu izbrisao i ispričao se.
Zna li uopće Beljak koga je sve UDBA ubijala? Između ostalih i nedužnu djecu – pa je tako 1972. u Italiji ubila čitavu obitelj Ševo, supružnike Josipa i Tatjanu Ševo te 9-godišnju djevojčicu Rosemarie.
Sva su Udbina ubojstva izvršena po nalogu vrha komunističke partije. Zanimljivo se prisjetiti kako se u kontekstu mučki ubijene obitelji Ševo spominje i Antu Josipovića, oca bivšeg predsjednika Ive Josipovića. On je bio član najužeg rukovodstva nekadašnje Komunističke partije, koje je davalo nalog za likvidacije protivnika komunističkog režima, a koji se na tom mjestu nalazio upravo u vrijeme ubojstva obitelji Ševo.
Za Udbu je Stjepan Ševo bio jedan od opasnijih vođa Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) u Europi. Ševo je emigrirao 1966. i vrlo brzo postao politički aktivna i povjerljiva osoba u hrvatskim emigrantskim krugovima. Iz izvješća suradnika riječke Udbe Vinka Sindičića i suradnika splitske Udbe pod pseudonimom “Mosor”, bilo je poznato da je Ševo bio jedan od važnijih logističara HRB-a u Europi.
Obitelj Ševo – Stjepan, sa ženom Tatjanom i pokćerkom Rosemarie, rođenom 1963. godine u Stuttgartu – živjela je u Stuttgartu.
U godini kada su ubijeni, 1972., planirali su godišnji odmor u Italiji. Za te planove znao je Vinko Sindičić, pa im se priključio i s njima 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale. Zna se kako je Sindičić u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst, kako je rekao, na sastanak s roditeljima.
Stravična rekonstrukcija
Dana 24. kolovoza 1972. obitelj Ševo odlazi na željezničku postaju u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao vlakom Simplon Express. Dok su se vozili s kolodvora, oko 21,30 sati, Ševo se zaustavio blizu tržnice. Kako je kasnije izjavila policiji piljarica Antonia Mazaletto, u automobilu se nalazio jedan muškarac s crnim naočalama.
Krenuli su dakle sporednom cestom u pravcu Venecije. Ševo je vozio, do njega je sjedila Tatjana, a otraga ubojica i mala Rosemarie. Kada je Ševo usporio u jednom zavoju ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak, te je bio na mjestu mrtav.
Iako je bila vezana sigurnosnim pojasom Tatjana je zgrabila ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ispalio je više hitaca prema njoj i smrtno je ranio. S dva hica u glavu ubio je devetogodišnju Rosemarie. Dok je napuštao automobil vidio je da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo.
Pretrčao je vinograd pod zaštitom gustog mraka, sjeo u automobil koji ga je čekao i nestao u pravcu Trsta.
Sindičić je osumnjičen, ali nikada nije odgovarao
Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su bili u talijanskoj vojarni u blizini mjesta zločina, a koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: “Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv”.
Sindičić nakon ubojstva obitelji Ševo bježi u Jugoslaviju, te nastavlja raditi za Udbu — pod novim pseudonimom “Pitagora”.
Istraga koju su nakon toga provele talijanska i njemačka policija ponudile su neka saznanja na temelju kojih je osumnjičen Vinko Sindičić, no on je izjavio kako je u vrijeme smrti obitelji Ševo bio u Jugoslaviji, što je sudac i uvažio. Tako je Sindičić izbjegao suđenje i slučaj Ševo je, pravno gledano, bio završen.
Godine 2014. talijanski mediji su se ponovno raspisali o tom strašnom ubojstvu jer je senator Sjeverne lige Jonny Crosio uputio parlamentarno pitanje talijanskim ministarstvima unutarnjih poslova i pravosuđa glede tog ubojstva na talijanskom teritoriju.
Vinko Sindičić bio je osuđen na 15 godina zatvora zbog atentata na hrvatskog emigranta Nikolu Štedula 1988. godine u Škotskoj gdje je odslužio dvije trećine zatvorske kazne. U Zagrebu mu je 2000. godine suđeno zbog ubojstva emigranta Brune Bušića u Parizu 1978. godine, ali je oslobođen optužbe.
‘Budimir Lončar kao veleposlanik SFRJ štitio je Udbinog atentatora Vinka Sindičića’
„Nakon atentata na mene, dok je Vinko Sindičić bio u zatvoru u Škotskoj, dobio sam informacije iz pouzdanih izvora da je Budimir Lončar, kao jugoslavenski veleposlanik dolazio vlastima u Ujedinjenom Kraljevstvu nastojeći zaštititi Vinka Sindičića od sudskog progona te tražio da ga se izruči Jugoslaviji.“ – rekao je za Narod.hr Nikola Štedul.
