Vukovar i Škabrnja kao pokazatelji zajedništva ranjenog i progonjenog hrvatskog naroda

Ove se godine Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje prvi put slavi u Hrvatskoj kao nacionalni blagdan, i to, paradoksalno, baš u godini kada mjere zbog pandemije koronavirusa utječu na to da se u ta dva grada na obljetnice okuplja ipak manje ljudi nego prijašnjih godina.

Ipak, riječ je o iznimnom blagdanu ne samo u hrvatskom kalendaru, nego i u kalendarima državnih blagdana svih zemalja članica Europske unije jer jedino je Hrvatska, koja je i najmlađa članica Unije, proglasila blagdanom dan kada se čitav narod okuplja isključivo oko patnje i žrtve tisuća ubijenih i prognanih. Još kod ulaska Hrvatske u Europsku uniju mnogo se govorilo čime ona može pridonijeti zajedništvu europskih država i naroda, a prijedlozi za taj doprinos često su se svodili na geografska bogatstva ili specifične regionalne proizvode. No upravo u podizanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje na razinu državnoga blagdana moguće je simbolično prepoznati istinski hrvatski »kapital«, to jest bogatstvo naroda koji je bio sumanuto ubijan, ranjavan, prognan, ali koji je nakon samo 30 godina uspio pred cijelim svijetom pokazati da nije pokoren i da danas kao pobjednik u ratu može ponosno oplakivati žrtvu svih svojih sugrađana. Taj poučak na razini čitave Europske unije može imati preobražavajuću snagu pa je pod tim vidom moguće govoriti o barem tri identitetska doprinosa žrtve hrvatskoga naroda suvremenoj Europi.

Zajedništvo na širim razinama...

Prva je pouka da oplakivanje nevinih žrtava i suočavanje s istinom može snažnije homogenizirati narod nego ikoja ekonomska mjera. Naime, baš u sadašnje doba pandemije koronavirusa Europska je unija kao izlazak iz te krize dominantno izabrala financijske instrumente pomoći državama članicama, no ni to ne prolazi bez trzavica među pojedinim državama. Ali što kad se novac potroši, a potrošit će se jer sredstva su uvijek ograničena? Financijske injekcije mogu djelovati poput analgetika, da prikriju bol, ili poput sedativa, da na neko vrijeme zatome patnju. No financije ne mogu dubinski liječiti. To Vukovar i Škabrnja najbolje znaju. S druge strane, okupljanje oko nevinih žrtava vuuvijek suočava pojedinca i narod s pitanjima pravednosti i oprosta, a budući da je nemoguće vratiti se u prošlost i promijeniti njezin tijek pa da se izbjegnu patnje, svako poštovanje iskazano prema žrtvama na neki način liječi duboke rane i sadašnjega naraštaja. To je moguće isključivo u zajedništvu, a Hrvatska je to pokazala baš na primjeru okupljanja oko žrtava Vukovara, Škabrnje i drugih mjesta ubojstava hrvatskoga naroda. Zajedništvo se pritom kapilarno uspostavlja i širi: i na državnoj, i na crkvenoj, i na kulturnoj i općenito društvenoj razini.

Drugi je hrvatski doprinos to što se u poštovanju patnje nevinih žrtava Domovinskoga rata vidjelo da političke mjere koje se odnose na narod mogu naići na poštovanje samo ako prihvaćaju dobro koje je već ranije prisutno u tom narodu. Naime, blagdan koji se slavi 18. studenoga nije najprije zapovjeđen s državne razine, nego se dogodilo upravo suprotno, potekao je iz naroda. To što su se građani godinama spontano toga dana okupljali u mjestima stradanja i diljem Hrvatske, ali i u hrvatskom iseljeništvu, uključujući i molitvena događanja, na neki je način zapovjedilo državnim vlastima da proglašenjem blagdana legitimiraju veliku želju naroda da se na najvišoj razini odaje poštovanje prema žrtvama. Narod se, naime, može slušati i preko peticija i referenduma, a jezik tih instrumenata politika vrlo dobro razumije i te demokratske procese čak može kontrolirati. No kad se narod počne okupljati oko nevinih žrtava, i to uporno, iz godine u godinu, politika redovito samo može zanijemjeti, a vlast odlučiti hoće li biti narodna ili odnarođena. U vukovarskim »kolonama sjećanja«, osim građana, dosad su hodali razni političari i parapolitičari, optuženi i osuđeni, lijevi i desni, oni koji su to iskorištavali za promidžbu i oni koji su nastojali dijeliti narod na tim događajima. No što god da su činili, nisu uspjeli zaprljati čistoću nevinosti žrtava neviđene mržnje iz studenoga 1991.

Drukčije načelo decentralizacije

Treće što pokazuje žrtva Vukovara i Škabrnje jest da se svaki projekt decentralizacije u nekom društvu, pa makar ga Vuse željelo provesti samo formalno, ne može ostvariti, a da se ne uzmu u obzir specifičnosti patnje kako naroda u cjelini tako i onih koji žive na rubovima. Drugim riječima, narodi i države snažni su u mjeri u kojoj vrjednuju patnje zadnjega čovjeka na periferiji. Hrvatski je fenomen da se narod u studenom ne okuplja u metropoli i oko nje, a u središtu pozornosti nisu ni veliki gradovi koji slove kao regionalni centri, nego upravo suprotno. Malena mjesta kakva su Vukovar i Škabrnja na Dan sjećanja postaju metropole. To pokazuje drukčije načelo decentralizacije: poštovanje patnje nevinih žrtava iz najudaljenijih krajeva širi se i osvaja središta državnoga i društvenoga života, a ne suprotno. To je moguće valjda samo kad je riječ o poštovanju prema nevinim žrtvama. Uz njih jenjavaju podjele i po političkom i po regionalnom ključu te se osnažuje nacionalno jedinstvo.

Hrvatski je narod blagdanom sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje poslao univerzalnu poruku: okupljanje oko vrijednosti nevinih žrtava snažno je sredstvo integriranja i povezivanja jer podnesena žrtva ostaje zauvijek, ne može propasti.