Vukovarski branitelj: Puštali su robijaše da siluju žene. Ti krici se ne zaboravljaju

Vukovarac  Zlatan Bašić sudjelovao je u obrani Vukovara od srpnja 1991. godine. Za Index je pričao o tadašnjoj obrani Vukovara, ali i o devet mjeseci koje je kao zarobljenik proveo u logoru.

U Vukovar se vratio iz Omiša

Bašić je rođen 1969. godine, i to 3. svibnja, koji je inače Dan Grada Vukovara. 1991. godinu dočekao je u Omišu, gdje je radio kao policajac, a u Vukovar se vratio u srpnju. Govori nam kako je premještaj u Vukovar tražio još u svibnju nakon događaja u Borovu selu, gdje su pobunjeni hrvatski Srbi ubili 12 hrvatskih policajaca.

Za svoje sudjelovanje u ratu Bašić je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, Redom Hrvatskog trolista, Redom Hrvatskog križa, Plaketom grada Vukovara i Redom Nikole Šubića Zrinskog. Danas s obitelji živi u Omišu.

"1. srpnja 1991. godine mi je odobren premještaj. Od 1. srpnja do 26. kolovoza 1991. godine djelovao sam na relaciji Borovo naselje - Sotin. Na Trpinjsku cestu sam došao 26. kolovoza s momcima slavonsko-brodske specijalne policije", govori.

Trpinjska cesta je poznata pod nazivom groblje tenkova. Na njoj je tijekom bitke za Vukovar 1991. zaustavljeno i uništeno oko 400 tenkova i transportera JNA. 

"Izgledalo je da će nas zgaziti do Zagreba"

Prisjetio se prvog dana na Trpinjskoj cesti.

"Lokalni Srbi i JNA su s tenkovima i pješaštvom ušli na Lipovački put. Tenk je direktno pogodio moje suborce, Ilija Lozančić je zarobljen i ubijen, poginuli su i drugi. Eto kakav je bio moj prvi dan rata", govori.

Dodaje da se ekipi Žuti mravi i Pustinjski štakori priključio 14. rujna. Sudjelovao je u stvaranju groblja tenkova. Sjetio se i suboraca posebno ističući svog prvog prijatelja kojeg je izgubio u ratu Zdenka Grgurevića, koji je tada imao 22 godine.

"Gledano prema Osijeku, mi smo bili zaduženi za tenkove s lijeve strane Trpinjske ceste. Prvi tenkovski napadi počeli su tog 14. rujna. Prvo su počela bombardiranja aviona, onda teške artiljerije, onda turiranje motora, grebanje po asfaltu, zemlja se tresla. Kako nas je samo bilo strah...

Nakon toga, mrtva tišina. Ništa se nije čulo. Mi smo povirili, a ono kolona tenkova. Na prvom je bila jugoslavenska zastava. Bježali smo skroz do mjesne zajednice, a oni su išli Trpinjskom u tri kolone. Sigurno je bilo 30 tenkova. Izgledalo je da će nas zgaziti do Zagreba.

U jednom trenutku su se zaustavili. Netko naš je opalio i pogodio krnjom tenk. Krnjo je mali brdski top koji je opaljivao potezanjem užeta. Tako smo vidjeli da im možemo nauditi. Probudili smo se i tako je počelo uništavanje tenkova", rekao je.

O najdražim danima rata

Kaže da je to bio uvod u njegova najdraža četiri dana rata.

"Spavali smo u Jadranskoj ulici i čekali da nam jave da kreću s tenkovima. Dok bi se oni ugrijali, mi bismo već spremili položaje. Što nam je tu bilo bitno? To da su kapije i vrata po kućama otvoreni da se možemo kretati. 

Svi ti tenkovi su išli bez pješadije, to nam je išlo u prilog. Oni bi pucali po crkvi Gospe Fatimske, a mi bismo ih čekali. Nekad bi nas dijelile samo kuće. Vjerojatno su mislili kako ćemo pobjeći ili su bili uvjereni da je to brzo gotovo.

Najteže nam je bilo pogoditi prvi tenk. Kojeg izabrati? Što ako prođu? No onda bi netko od suboraca opalio i tu čovjek ne može vjerovati kako tenk gori. Topi se kao da je drvo.  Sve tenkove koje bismo mi pogodili oni su ostavljali i bježali, bilo je čak tenkova bez ikakve štete. Tu bismo pronašli oružja, cigareta, bombona, kruha, svega", kaže.

"Tko još puca tromblone s ramena?!"

Ističe da svih tih dana njegova ekipa nije imala nijednu žrtvu, iako su se, dodaje, "brzo i oni opametili pa su smanjili broj tenkova". Što se tiče njega osobno, kaže da je pucao tromblon s ramena.

"Suborac Marko mi je govorio 'otkinut će ti rame, tko još puca tromblone s ramena?!', dok mu nisam pokazao. I tako sam pogodio četiri tenka, pojma nemam jesam li im nanio  štetu, najbitnije je bilo da posada od šoka krene bježati iz tenka, a onda su bili laka meta za momke oko mene", ističe on i dodaje da su 18. rujna pripadnici JNA prestali ići Trpinjskom cestom.

Prisjetio se svog ranjavanja.

"Dobili smo dojavu da iz pravca kuće jednog limara problem stvara snajperist. Probali smo ga skinuti. Dogovor je bio da probam ubaciti tromblon u potkrovlje kuće. Pucao sam i promašio. Dok sam se vraćao u dvorište kuće napuniti tromblon, stigao je vlasnik kuće.

Htio je vidjeti što se događa, malo je provirio prema kući i na licu mjesta poginuo. Snajperist ga je pogodio u sljepoočicu. Tada sam pucao drugi put, ali sam osjetio tup udarac u zid kraj mene… Prostrijelio me metak ispod lijevog uha i na leđa izašao. Rekli su mi da je sreća što sam oduvijek bio, korpulentan, deblji", dodaje.

Navodi kako su Srbi i JNA shvatili da ne mogu probiti Trpinjsku cestu pa su ljude slali na Bobotski kanal, preko Lipovače i Lipovačkog puta prema Bosanskoj, odnosno prema Bosanskom 1. i 2. odvojku. 

"Pogodili su me geleri ručne bombe"

"Jednom prilikom, naš suborac je ubacio tromblon u transporter kad je otvorio vrata. Oni su transporterima stalno dovodili pješadiju. Čuo sam, nisam vidio, ali smo poslije preko veze čuli da im je poginuo neki oficir. 

Nakon pogibije Blage Zadre 16. listopada vratio sam se u štab, a 9. studenoga sam ponovo ranjen u bliskoj borbi u Bosanskom odvojku. Pogodili su me geleri ručne bombe. Sutradan smo ih vidjeli kako šetaju po odvojku, idu od kuće do kuće, pijani, razbijaju. Nisu znali da smo blizu. 

Pogodili smo jednog koji je krenuo prema nama, on je počeo jaukati. Sve je stalo. Oni se sakrili, nitko ne puca, a ovaj jauče i jauče. Zovemo mi njih da nećemo pucati, da ga pokupe, ali nisu. Odvezli smo ga u Commerc, zvao se Ivan iz Zrenjanina.

Umro je u Commercu. Nakon pada grada ga je tražila rodbina i tražila tko ga je ubio. Mi smo ga pokušavali spasiti, a na kraju smo ispali krivci za njegovu smrt",  prisjetio se.

U logoru je proveo devet mjeseci

Uskoro je grad okupiran.

"Kad je obrana slomljena, dakle nakon što je neprijatelj prodro u grad sa svih strana, odlučio sam ići u proboj. No upali smo u minsko polje. Imali smo poginulih, ranjenih i morali se vratiti i to ponovo i kroz naše mine. Poginuo je momak koji ih je postavljao. Tu sam se odlučio predati", dodaje.

U logoru je proveo devet mjeseci: mjesec u Stajićevu i osam mjeseci u Sremskoj Mitrovici. Nešto mu se posebno urezalo u sjećanje. Vratio se malo u prošlost.

"Još u srpnju pred mjesnu zajednicu je stigao auto. Bila je to Ascona zagrebačkih tablica, a u njoj pun prtljažnik oružja. Blago Zadro bio je veseo, stigla je pomoć, kuhali smo kavu za vozača i Blago mu je poklonio mali pištolj 6.35 na kojem je pisalo Borovo. E s tim vozačem sam se ponovo sreo...

Ispalo je da je on njihov major, koji je bio pripadnik KOS-a. U logoru bi išli svi u jednu prostoriju. On bi tada rekao datum i mi bismo pisali što je taj dan bilo, a on uspoređivao. Srećom, nisu znali ništa o meni, jedini sam ja bio u tom logoru iz moje ekipe.

Ipak, jednog suborca su pitali nešto o meni, on kaže da sam super momak, te sam onda dobio malo bolje batine. Sreća što taj suborac nije znao ništa o tenkovima", kaže.

"Pustili su zatvorenike da siluju naše zarobljene žene"

Pitamo ga više o događanjima iz logora.

"Grozno mjesto. Strašno. Na fizičku bol otupiš, ali gora su zastrašivanja i ponižavanja. Samo se nadate da će sve završiti, bilo kako, bili živi ili mrtvi, ali samo da završi. Da se skonča kako god.

Inače, pri dolasku sam u logor imao svoje crne policijske čizme na nogama, a predao sam se u maskirnim hlačama i košulji te kožnoj jakni. Srećom, skinuli su me vojni policajci u autobusu jer im se svidjela američka uniforma. Da nisu, ubili bi me pri dolasku u logor", navodi.

Rekao nam je što mu je u logoru bilo najgore.

"Pijani bi nam upali sa psima, natjerali nas da stojimo i tukli nas. Tako su nas lomili. Imao sam osjećaj da će nas sve pobiti i danas se sjećam kako sam se tresao od straha. U sjećanju mi je ostala smrt dragovoljca torcidaša Bože Kelave, kojeg su ubili batinama.

Imam traume od sjećanja na krikove, molitve i udarce, kada su u Mitrovici pustili svoje robijaše i kriminalce da siluju naše zarobljene žene, braniteljice. Ti urlici, krikovi, udarci i njihovo smijanje ostat će mi zauvijek u glavi i ušima. Batine su ništa prema tom zločinu", kaže Zlatan Bašić