Vukovarski Srbi gnjusnu tajnu čuvali osam godina: ‘Ja sam ’98. bio zadužen za taj posao’

Prizori koje su Hrvati zatekli u Vukovaru nakon procesa mirne reintegracije, za mnoge je hrvatske povratnike iz više razloga bio teško iskustvo. Pronalazak zajedničke grobnice u koje su Srbi zatrpali 938 branitelja i civila ubijenih za vrijeme okupacije grada-heroja bilo im je stravično gotovo kao i sam rat, a Zlatko Panković pamtit će cijeli život.

Ovaj hrvatski branitelj i bivši zatočenik srpskih logora mislio je kako je za vrijeme rata vidio i doživio sve, no ekshumaciju, identifikaciju i pokope vukovarskih žrtava koja je mukotrpnim radom obavljana sredinom ožujka 1998. navodi kao jedan od svojih najpotresnijih zadataka.

U vrijeme ekshumacije koja je trajala od 01.travnja-15.kolovoza 1998, Panković je bio načelnik u tek osnovanom Ministarstvu hrvatskih branitelja koje se zajedno sa komisijom za zatočene i nestale – prihvatilo ovog zahtjevnog zadatka: “Darinko Mikulić kao pomoćnik tadašnjeg ministra dr. Juraja Njavre i ja smo bili na ovom opsežnom zadatku iskapanja, identifikacije i ukopa žrtava, no osim toga, paralelno smo izvršavali pripremu za izgradnju novog groblja koje je danas svima poznato kao Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata”, doznajemo od Zlatka Pankovića.

“Bijele škrinje djece su me trgale od tuge”

Iako je istodobno obavljao dva procesa, kaže da je sve teklo poprilično dobro. Na pitanje, koje trenutke pamti kao najteže, naš sugovornik ne dvoji: “Bilo je teško svaki dan od 7-18 sati biti tamo, posebno kad su počele vrućine 35c, a u šatoru 45c. No najteže je bilo petkom navečer sve škrinje složiti, poravnati i prebrisati, a subotom rano ujutro ih prekriti zastavom. Tuga i bol su nemjerljivi. Ne znam da li mi je bilo teže preko tjedna svaka tuga i jauk svake obitelji posebno ili njihova zajednička tuga i jauk koji se prolamao Dubravom u subotu. Teško je izdvojiti najteže trenutke ali kada dođem sa zastavom do bijele škrinje djeteta tada sam se trgao od tuge. I liječnici kojima je smrt sastavni dio posla, nakon izlaska iz šatora u kojem su pregledali tijelo ubijenog djeteta nisu skrivali suze. ”

Srbi sve pobijene zapisali i Hrvatskoj dostavili popis

“Može zvučati bizarno, ali iz Beograda smo dobili protokole i zapise iz kojih je bilo jasno vidljivo da su nakon krvoprolića sve ubijene bacili u zajedničku grobnicu, ali su pritom izvršili popis tijela. Radilo se o 11 rovova i točno se znalo tko je u kojem rovu. S nama je čak bio i suradnik iz Srbije koji nam je pomagao, a koji je bio dobro upućen obzirom da je za vrijeme okupacije bio u Vukovaru. Mislim da su Srbi tada pokušali pokazati dobru volju za suradnju, no to je bilo tada i nikada više.”

Neka su tijela, doznajemo, ipak bila označena kao NN, pa su morala u zagrebački Zavod za identifikaciju: “No, sve ostalo obavljalo se na licu mjesta. Na samom groblju smo stvorili doslovno šatorsko naselje u sklopu kojeg smo smjestili matični ured kako bi obiteljima žrtava olakšali izdavanje smrtnih listova, tu je bio sud, matičar ali i kriminalističke obrade kojima su se već tada skupljale informacije o okolnostima izvršenja zločina, kao i o počiniteljima.”

Naš sugovornik ta četiri mjeseca, nakon opsade Vukovara i logora, navodi kao “najteže dane u svom životu”: “Ne žalim se… To je najmanje što sam mogao učiniti za njih i njihove obitelji. Naravno da je sve to na meni itekako ostavilo traga, ali radi sebe i svoje obitelji nastojim živjeti dalje sa što manje razmišljanja o tom periodu”, zaključuje Zlatko Panković koji je osim ove ekshumacije u Vukovaru, iza sebe ostavio rad na Ovčari ’96., a istu je zadaću obavljao u Tovarniku, Lovasu, Berku, Sotinu i Škabrnji. Također je bio zadužen za idejno rješenje za obilježavanje svih masovnih grobnica, kao i za Memorijalno groblje u Vukovaru.