Za Dom spremni smo bili – jesmo li uzalud krvarili

MOJ STAV O PRIZIVU SAVJESTI KAD TREBA BRANITI DOMOVINU

Jedini priziv savjesti koji normalan čovjek može imati jest onaj da se svjesno i savjesno pripremi i osposobi kako bi bio u stanju braniti hrvatske živote, hrvatski životni prostor i sve u svakome u njemu.

Taj životni prostor u kojem smo rođeni mi i naši preci, i koji ćemo, ako ga obranimo i očuvamo, ostaviti svojim potomcima – to je naš Hrvatski dom u našoj Hrvatskoj domovini.

Zato moramo, poput naših predaka, biti Bogu vjerni i za dom spremni, kako bismo ga bili sposobni obraniti, očuvati, izgraditi i unaprijediti.

A oni koji to nisu spremni, koji dvoje i koji tuđe barjake mjesto hrvatskog štuju – to nisu Hrvati, već uljezi kojima smo dopustili da žive u prostoru i Domovini za koju smo mi, za njih i zbog njih, krvarili.

Jesmo li pogriješili što smo im to dopustili?
Njihove riječi i (ne)djela govore da jesmo, i to grdno. Nismo ih se riješili po onim istim postulatima i zakonima po kojima su se njihovi idoli i preci riješili naših predaka davne 1945. godine – pod simbolima i zastavama s petokrakom, kojima Domovini i Šahovnici opet prijete danas, godine 2025.

Sve to mogu i čine zato što nismo bili poput njih one naše slavne Olujne 1995. – po kojoj danas pljuju i izruguju se ta „nedonošćad i kopilad partijskih orgija“.

I sebe zbog toga krivim.
Na prevaru i objede političkog vodstva, koje je iz njihova legla iznjedreno, zaveden je narod, pa i ja sam. Prihvatili smo lažnu koaliciju – tzv. pomirbu ustaša i partizana, pomirbu križa, srpa i čekića. Dali smo im oprost i pravo živjeti u zemlji protiv koje su vazda bili, među narodom kojem po ničemu ne pripadaju, uživajući blagodati za koje se nisu ni oznojili ni borili.

Još k tomu dopustismo im, „demokracije radi“, da nad zemljom i narodom vladaju – nad zemljom koju nikada nisu htjeli i nad narodom kojeg su prevarili, predstavljajući partitokraciju kao demokraciju i rugajući se pri tome s hrvatskom nacijom.

Kriv sam – i sada zbog toga trpim, i duhom i tijelom.
Do kada, ne znam. Ali jedno znam: ničija nije sjala do zore – pa neće ni vaša, gospodo drugovi.

Nadam se samo da ću još za života dočekati da zatvorski krugovi budu puni vas kojima sve što je hrvatsko smeta, vas kojima je petokraka, a ne šahovnica – sveta.

Pobrinut ćemo se da tako bude, jer svojim ponašanjem to sami zahtijevate. Naša je zadaća sačuvati hrvatski rod i hrvatski dom od unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Za to smo prisegnuli kad smo se vojničkog poziva prihvatili. Ginuli smo za to dvoje – za križ časni i ime svoje, čuvajući, za dom spremni, šahovnicu i trobojnicu od petokrake, srpa i čekića.

Kao što su naši preci ustajali i borili se protiv Tatara, Avara, Ugara i Turaka, ustat ćemo opet. A kad ustanemo – više neće biti ni pomirbe ni oprosta.

Vi ste na naš oprost pljunuli kad ste se, umjesto hrvatskom, ogrnuli agresorskom jugoslavenskom zastavom. Kad ste na naše postrojbe, ratnike i pokliče nasrnuli objedom i izdajom – izgubili ste pravo živjeti među nama.

Valja vam otići – tamo gdje stoluju vaše zastave, ideje i ideologije. Među hrvatskim narodom za njih više mjesta nema.

Previše je Hrvata pod tim vašim zastavama pobijeno, po fojbama pobacano, previše po svijetu rastjerano. I bilo vam je oprošteno.
Više nije.

Od mene nije – i od onih koji su, poput mene, Bogu vjerni i za dom spremni, oprošteno ni zaboravljeno vam nije.

Za vas više ni oprost ni pomirba dana 90-ih ne vrijede.

U ime Hrvatskog vojničkog reda “Čuvari domovine”
Mario Maks Slaviček,

emeritus miles