ZA SLOBODU SE GINULO, DANAS ….ZA TU SLOBODU PO NAMA SE PLJUJE!

U rat se išlo ginuti za Domovinu, a ne za mirovinu!

Težnja za stvaranjem slobodne i samostalne države Hrvatske, na političkom planu od 1990. godine nije nimalo išlo lako. Od razoružavanja teritorijalne obrane Republike Hrvatske od strane JNA, kasnije i embarga na uvoz oružja, međunarodna nepriznata država imala je svoju karmu. Od svih povijesnih događaja, referenduma, osamostaljenja, biranja prvog predsjednika, drugih državnih institucija, pa i stvaranja oružanih snaga.

E tu ćemo malo više opisati stanje. Uz sastav MUP-a RH, počela se formirati oružana snaga Republike Hrvatske. Jednostavno sve je išlo preko MUP-a, a kasnije se formiralo preko Zbora narodne garde, gardijske brigade, a kasnije i formiranje ostalih postrojbi Hrvatske vojske.

Prvi oružani sukob dogodio se 01. 03. 1991. godine u Pakracu, kada su pobunjeni Srbi i četnici razoružali policajce hrvatske nacionalnosti. U Pakracu stižu razne postrojbe iz sastava Ministarstva unutarnjih poslova RH-a. Dolazi do prvog otvorenog oružanog sukoba, odnosno prvih stradalih policajaca, srećom ranjavanih. Uslijedio je tzv. „Krvavi Uskrs“ na Plitvičkim jezerima, hrvatski policajci koji su išli na izvršavanje zadatka sačekani su u zasjedi i dolazi do oružanog sukoba. Tom prilikom smrtno stradavanja Josipa Jovića, prve žrtve Domovinskog rata. Početkom mjeseca svibnja, točnije 02. svibnja u Borovu Selu poubijano je 12 hrvatskih redarstvenika, a 23 ih je ranjeno.

Kasnije, uglavnom od mjeseca kolovoza počinje totalni rat („Balvan revolucija“), okupacija 1/3 područja Republike Hrvatske, razni masakri nad civilima, hrvatskim braniteljima, razna zlodjela, borilo se protiv četvrte vojne sile u Europi, tzv. JNA, pobunjeni Srbi i četnici. A na drugoj strani nalaze se golobradi mladići u tenisicama, naoružani lovačkim puškama, a oni koji su imali npr. automatsko oružje ili čak oružje iz II svjetskog rata, smatrali su se dobro naoružanim braniteljima. Izrađuju se improvizirane ručne bombe, minobacači, razna oklopna vozila, jer su „velike sile“ još uvijek bile za Jugoslaviju. Prva Republika koja je izašla iz sastava bivše Jugoslavije bila je baš Srbija, koja je kasnije započela rat u Sloveniji, pa u Hrvatskoj i na kraju u Bosni i Hercegovini.

No vratimo se onima mladićima uglavnom ponajviše starosti od 18 do nekih 30 godina. Bilo je i mlađih i starijih, ali nekako ispada da je ova generacija 60-tog i 70-tog godišta bila najzastupljenija. Jesu li oni bili najosvješteniji ili su najviše htjeli slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku. Pišem o početku rata, kada se nije išlo s mobilizacijskim pozivom u Domovinski rat. Banovina, Zapadna Slavonija, Istočna Slavonija, Dubrovačko bojište …..išlo se u rat protiv bolje naoružanog i brojnijeg neprijatelja. Što ih je tjeralo, neko materijalno dobro, a za pušku recimo morali su iz stati dati kravu da bi imali čime ići u rat. Ili su osjetili domoljublje, patriotizam.

Uglavnom Hrvatska se našla u paketu, Hrvatska je svaku akciju policije i vojske slavila, građani su dočekali hrvatske branitelje s veseljem, ljubavlju i zahvalnošću, bili su to dani ponosa i slave. No početak rata donio je i mnoge žrtve, jer je trebalo obraniti Hrvatsku od svirepog neprijatelja koji nije prezao od ničeg. Klanja, silovanja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Ono što možda neki ne znaju, zbog te svireposti, mučenja i mučenja, većina branitelja imala je u pričuvi jedan metak za sebe, samo da ne padnu u ruke neprijatelju, jer ono što su četnici, pobunjeni Srbi i ostala banda radili zarobljenim hrvatskim braniteljima i civilima nije bilo čak ni za prikazivati. Ako se sjetimo recimo Aljmaša, Dalj , Tovarnik, Široka Kula, Joševica, Voćin, Četkovci, Balincima, Čaljugu, Bačin, Negoslavci, Erdut, Borovo Selo, Kusonje, Klanac pored Slunja,

Manje-više znate povijest Domovinskog rata, vi stariji, nažalost djeci se daje kriva percepcija događanja u Domovinskom ratu, ali i pokušaj izjednačavanja žrtve i agresora, nametanje pojma o građanskom ratu, tamo negdje na brdovitom Balkanu ili regionu. Domovinski rat je bio obrambeno-oslobodilački rat za neovisnost i cjelovitost Republike Hrvatske protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga, ekstremista iz Hrvatske, JNA, četničke iz Srbije….

Kraj rata završio je mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja. Mnogi zločini ostali nisu istraženi, zločinci nisu kažnjeni i abolirani, ostalo je još nestalih za koje Srbija ne želi dati podatke gdje su…. No što se dogodilo na relaciji hrvatskih branitelja i građana Republike Hrvatske? Nema više te ljubavi, nema više te simpatije, nema više tog poštovanja. Hrvatska država na krivi način brinula se o hrvatskim braniteljima. Mnogi su bili „neperspektivni“ pa su završili u mirovini po sili zakona. I tu počinje jal ili jaz, jer je ispalo da su ti hrvatski branitelji u ratu išli radi novca. No kako, da nisu obranili i oslobodili Hrvatsku, bili bi danas slobodni ili proganjani i ubijani kao za vrijeme totalitarnog komunističkog režima.

Dragi građani Hrvatske, kako se kaže, mi smo svoj dio odradili u ratu, poslije rata politika je stvorila državu kakvu nismo željeli i svi plaćamo taj teret, a neki kažu da nam je dobro. S nama se loptalo, a danas još više, a vi ste nas prestali cijeniti jer mislite da smo se obogatili zahvaljujući ratu. Jedan dio je, ali ne oni „mali“ branitelji koji najviše pogađa ovu nepravdu prema nama. Nemaju svi mirovine, nisu svi materijalno zbrinuti, ima gladnih i napuštenih branitelja o kojima nitko ne brine. Jednim dijelom i sami su krivi u kakvoj su situaciji, jer se poslije rata nisu uklopili u civilno društvo, država je zaboravila na njih. Nema više onih dana ponosa i slave, na žalost skoro ispada da nismo trebali stvarati novu i jedinu samostalnu državu Hrvatsku, ali shvaćamo i vašu ogorčenost i taj prokleti jal i jaz.

Potaknut jednim člankom, morao sam ovo napisati, jer me duša boli radi takvog odnosa prema hrvatskim braniteljima, jer smo to zaslužili da se umjesto onog cvijeta danas pljuje po nama, a svakog dana nas je sve manje i manje, a ono cvijeće dobivamo samo na grobu.

Sretan Vam Dan državnosti!