Zaboravljena djeca rata: priča o Zorici Pavlović, simbolu nevinosti ugašene u Borovu naselju
Tragedija petnaestogodišnje djevojčice iz Borova naselja razotkriva bolnu istinu o stradanjima djece u Domovinskom ratu — pričama koje prečesto ostaju neispričane.
VUKOVAR, – Studeni, mjesec tuge i sjećanja, svake nas godine vraća pred istinu o dubini tragedije Domovinskog rata. U tom vremenu tišine i pijeteta posebno nas bole priče o onima koji su imali najmanje godina, a podnijeli najveću cijenu. Među mnogim imenima djece ubijene tijekom velikosrpske agresije nalazi se i ime petnaestogodišnje Zorice Pavlović — djevojčice čiji je život prekinut prije nego što je uspjela sanjati svoje snove.
Djevojčica s osmijehom koju rat nije poštedio
Rođena 15. kolovoza 1976., Zorica Pavlović odrasla je u Borovu naselju, s majkom Nadom i dvojicom starije braće, Zoranom i Željkom, kao vedra, talentirana i marljiva djevojka. Bila je odlična učenica, aktivna rukometašica i omiljena među prijateljima. S ponosom je nosila uniformu Dobrovoljnog vatrogasnog društva, gdje je sudjelovala u akcijama i druženjima, pokazujući ozbiljnost i predanost rijetku za djevojčicu njezinih godina.
Kao uzornoj i vrijednoj učenici generacije 83./84. godine B razreda jedna od učiteljica u opisnoj ocijeni na kraju godine zapisala je:
-Uspješno je savladala sve predmetne sadržaje i aktivnosti. Posjeduje izraziti smisao za pokret, dramatizaciju i iznadprosječne motoričke sposobnosti. U radu je snalažljiva, spretna i aktivna, te dobro uočava pojedinosti. Odnos prema drugovima i nastavnicima je korektan.
No, rat ne pita tko je tko. Rat ne bira.
U jesen 1991. godine, Zorica se s obitelji i susjedima sklonila u podrum vjerujući, kao i mnogi, da će ih nacionalna pripadnost zaštititi od najgoreg. Borovo naselje tada je bilo među najtežim točkama okrutne agresije, a ljudi su se nadali da je razuman kraj sukoba moguć.
Kako se crta obrane branitelja pomicala, oni koji su ostali u podrumima vjerovali su da će biti pošteđeni. No, njihova odluka, donesena u strahu i neizvjesnosti, pokazala se kobnom.
Masakr koji je progutao tri dječja života
Dana 15. studenoga 1991. Zorica je ubijena, zajedno s još dvoje djece — devetogodišnjim Goranom Čečavcem i desetogodišnjim Branimirom Milićem. Ubili su ih pripadnici Arkanovih “Tigrova”, ozloglašene paravojne postrojbe čije su brutalnosti ostavile neizbrisive ožiljke na Vukovaru i njegovim stanovnicima.
Njihova smrt nije bila samo tragična, nego je postala i sredstvo propagande. Agresorska propaganda koristila je tijela nevine djece kako bi manipulirala narativom, šireći laži i mržnju. Najbolnija je spoznaja da su djeca, posve nespremna i nevina, postala žrtve nasilja koje ih nije smjelo niti dotaknuti.
Zašto ih se rijetko spominje?
Priče Zorice Pavlović, Gorana Čečavca i Branimira Milića rijetko se pojavljuju u javnom prostoru. I dok se o mnogim ratnim stradanjima govori i komemorira, njihova imena često ostaju u tišini. Ni srpske ni antifašističke udruge gotovo nikada ne spominju ove žrtve — žrtve koje bi trebale biti iznad politike, iznad ideologije, iznad svih podjela.
Možda je razlog jednostavan i bolan: njihova priča razotkriva razmjere zla koje se želi prešutjeti. Njihova smrt nije “politički korisna”, a suočavanje s istinom zahtijeva priznanje nečovječnosti koje je i danas teško izreći.
Srpska propaganda
Borovske novine su, 27. studenog 1991., svega nekoliko dana nakon njihove pogibije, objavile zastrašujuće fotografije čiji je autor jedan od najpoznatijih ratnih huškača u povijesti Domovinskog rata, izvjesni srpski „fotoreporter” Goran Mikić.
Njegova monstruozna laž o „poklanoj deci u obdaništu” obišla je svijet, a u smrt povukla sam Bog zna koliko nevinih života. Zastrašujući je to tekst i jedan od najvećih primjera ratne propagande u kojima su za širenje mržnje korištena ubijena djeca. Naime, spomenute stradale obitelji provele su cijelu bitku za Vukovar u podrumima obiteljskih kuća gdje su zajedno dijelile dobro i zlo sa svojim supatnicima svih nacionalnosti.
Svijeće koje govore umjesto nas
Zato je naša dužnost sjećati se. Upaliti svijeću za Zoricu, za Gorana, za Branimira, za njih 34, za svu djecu Vukovara, Osijeka, Slavonskog Broda, Vinkovaca, Gospića, Pakraca, Zadra, Šibenika, Dubrovnika i cijele Hrvatske. Za svu nedužnu djecu čiji su životi ugašeni u ratu kojeg nisu razumjela, a čije je stradanje dug koji živima nikada ne smije nestati iz svijesti.
Oni su simbol onoga što je Vukovar pretrpio: čisto, nepatvoreno zlo, suprotstavljeno neuništivoj ljudskoj želji za životom, slobodom i mirom.
Neka njihova imena odzvanjaju.
Neka njihova priča ostane ispričana.
Za Zoricu.
Za svu djecu Hrvatske.
Za budućnost koja nikada ne smije dozvoliti da se ovakvo zlo ponovi.
