Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić je jedini dobio Velered predsjednika RH Franje Tuđmana. Zašto?

U želji da zahvali nadbiskupu zagrebačkom, kardinalu Franji Kuhariću (Gornji Pribić, 15. 4.1919. – Zagreb, 11. 3. 2002.) bivša predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović je izmislila novo, visoko državno odlikovanje, koje je Kuhariću posthumno dodijeljeno  2019.  – Velered predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom!

Ovo odlikovanje dodijelilo se kao „izraz najvišeg priznanja RH za izniman doprinos u promicanju hrvatskih državnih i nacionalnih interesa u zemlji i inozemstvu, posebice za promicanje državljanskog jedinstva i nacionalnog zajedništva, državotvornosti i duhovnih vrednota hrvatskog naroda“, a posthumno je, kao što rekosmo,  „dodijeljeno crkvenom pastiru i moralnom autoritetu hrvatskog naroda – Franji Kuhariću!“

Mnogi su iskreno zahvaljivali bivšoj predsjednici RH što se i nakon smrti (nikad nije kasno) sjetila čovjeka koji je već odavno trebao biti proglašen blaženim, pa i svetim.

-„Zacijelo nema Hrvata koji bi više zavrijedio biti prvi odlikovan ovim veleredom od kardinala Franje Kuharića, crkvenog pastira i moralnog autoriteta hrvatskoga naroda, kojemu se navršila 100. obljetnica rođenja“, stajalo je tada u priopćenju. „Ovim odlikovanjem iskazujemo jedinstvenu zahvalnost čovjeku koji nas je iznimno mnogo zadužio kroz godine svoje svećeničke, a posebno nadbiskupske službe u Crkvi zagrebačkoj, ali i cijeloj Crkvi u Hrvata. Uvijek promicavši nacionalno zajedništvo i državljansko jedinstvo, tijekom Domovinskog rata, u opravdanoj obrani Domovine, svojim je moralnim i duhovnim autoritetom zagovarao mirotvorstvo i pozivao hrvatski narod na pridržavanje kršćanskih moralnih načela“, ocijenila je prigodom dodjele  bivša predsjednica RH.

Međutim, kakve li sramote! Nakon toga i sama Kolinda Grabar – Kitarović je „zaboravila“ na ovo državno odlikovanje, jer je (čujte sad ovo!) uručeno jednom i nikada više!

Zbog čega se i u Uredu predsjednika RH Zorana Milanovića „zaboravilo“ na ovo odličje? – pitali smo. 

Obavijestili su nas  da tamo nema nikakvog (!?) službenog, pisanog traga o ovom odličju, što će reći da je bivša predsjednica sve to učinila „na svoju ruku“, odnosno da je neke stvari poput ove uradila po sistemu. „ako ja ne budem predsjednica onda se više ni ovo odličje ne će uručivati!“

Sramotno, ali je tako.

A velike su zasluge Franje Kuharića, jednog od Junaka stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, koji je umro 11. ožujka 2002.

Još na desetogodišnjicu  njegove smrti, iz Zagrebačke nadbiskupije su najavili da će se pokrenuti postupak da ga se proglasi  blaženikom Rimokatoličke crkve!

I to je nažalost „zapelo“ kad je Kuharić u pitanju!.

A, dovoljno je reći da je ovaj hrvatski velikan, u svojem nadbiskupovanju doživio  uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednog rimskog prvosvećenika papu Ivana Pavla II, na hrvatskom tlu, prigodom prvog papinog službenog dolaska u Hrvatsku.

Zagrebački nadbiskup, kardinal Kuharić, bio je jedan od najpopularnijih i najobljubljenijih osoba koja je ikada obnašala službu zagrebačkoga nadbiskupa i koja je, zahvaljujući posebnim povijesnim okolnostima u razdoblju vladavine bezbožnog komunizma, prerasla u moralnu veličinu, postavši savjest hrvatskoga naroda i njegov vjerski i nacionalni putokaz.

Uvijek je ustajao i ustrajao u obrani vjere, prava pojedinaca inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu. Bio je prvi kad je trebalo i zbog toga je zaslužio i  visoka državna  odličje. Ali..  ne znamo koji puta pitamo: Gdje je gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, u Zagrebu muzej kardinala Kuharića, te koja se u glavnom gradu ulica ili trg naziva njegovim imenom? Ne, toga nema!

Kuharićeve stvari čuvaju se u obiteljskoj kući u Gornjem Pribiću. Ono što je još žalosnije je činjenica da malo gdje u Hrvatskoj postoji trg ili ulica nazvana njegovim imenom. Ni nakon 100-te obljetnice rođenja Grad Zagreb mu se, pa sve do danas, i na taj način nije odužio.

Ulica, trg, park i neka značajnija kulturna ustanova u Zagrebu ne nosi  ime ni po bl. kardinalu Alojziju Stepincu!?

Dosad su s nekoliko strana upućene zamolbe i apeli  da se po ovim velikanima, pa i po papi Ivanu Pavlu II. u središtu glavnog grada nazove neki trg ili ulica, ali na sve to odgovor je – marginaliziranje i šutnja.

A Kuharić je zaslužio veća i značajnija priznanja od recimo Ivana Gorana Kovačića, Augusta Cesarca, Vladimira  Nazora, Miroslava Krleže i niz drugih njima sličnih komunista i partizana, po kojima se nazivaju i neke najznačajnije hrvatske nagrade, ali i kulturne ustanove. Čak i škole!

Ako je suditi po ovom nesvakidašnjem činu, onda se stječe dojam da Hrvatska ne priznaje većinu svojih velikana, ili pak da još „živi“ u bivšoj, propaloj Jugoslaviji, s crvenom petokrakom u srcu!

Nakon II. svjetskog rata nije se moglo dogoditi da se zadrži neka ulica ili trg po imenu nekoga tko nije bio za „Tita i partiju“, a danas je normalno da oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili Hrvatsku koračaju po ulicama i trgovima koji se nazivaju po istaknutim komunistima i neprijateljima Hrvatske i hrvatstva, čijom je zaslugom na kraju krajeva tekla i hrvatska krv.

Kakva smo to država, kad  ne možemo ni nakon njezine uspostave ulice i trgove nazvati po svojim, hrvatskim junacima, poput zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića (svaka čast iznimkama)?

A to će se i dalje događati, sve dok  hrvatski branitelji i stvaratelji hrvatske države  neće biti „glavni“ u odborima za imenovanje ulica, trgova, pa i škola i kulturnih ustanova, od općina gradova do županija.

Žalosno je i jadno da smo i taj segment prepustili onima koji nas i time vraćaju u daleku prošlost, za koju smo i više nego vjerovali  da  je  iza nas!