Zašto je međunarodna zajednica štitila bošnjačke ratne zločince u BiH?
Na temelju dostupnih podataka, može se zaključiti da je međunarodna zajednica selektivno pristupala procesuiranju ratnih zločina, štiteći prvenstveno zapovjednike tzv. Armije BiH kada je to bilo u skladu s njihovim političkim i geopolitičkim interesima.
Primjeri poput Selme Cikotića, ali i drugih slučajeva u regiji, pokazuju da su određeni zapovjednici i političari bili zaštićeni od optužnica zbog njihove korisnosti za međunarodne aktere, bilo zbog političke stabilnosti, reformskih procesa ili strateških interesa.
SAD i zapadne sile su često koristile pravosudne procese kao sredstvo pritiska i kontrole, što objašnjava zašto su jedni brzo procesuirani, dok su drugi, unatoč dokazima, ostali nekažnjeni. To ne znači da nisu počinjeni zločini, već da je pravda bila selektivna i podložna političkim kalkulacijama.
Prema dokumentima objavljenim na WikiLeaksu, tadašnji otpravnik poslova američkog veleposlanstva u Sarajevu, Michael Murphy, izvijestio je o optužbama protiv ministra obrane BiH, Selme Cikotića, za ratne zločine tijekom sukoba u Bugojnu 1993.-1994. U depeši iz 2007. godine, Murphy je naveo da su hrvatske udruge veterana vršile pritisak na Državno tužiteljstvo BiH da podigne optužnice u vezi s tim događajima. Iako je Cikotić bio zapovjednik jedinica tzv. Armije BiH u tom području, nije bio obuhvaćen tadašnjim optužnicama. Murphy je istaknuo da je Cikotić vrijedan saveznik SAD-a i snažan zagovornik obrambene reforme te izrazio zabrinutost da bi njegova moguća optužnica ili ostavka predstavljali značajan korak unatrag za Bosnu i Hercegovinu.
Prema dokumentima s WikiLeaksa, SAD je smatrao Selmu Cikotića “vrijednim saveznikom” i bio je zabrinut da bi njegova optužnica mogla negativno utjecati na obrambene reforme u Bosni i Hercegovini. To sugerira da je postojala politička volja da se njegov slučaj ne otvara ili odgodi iz geopolitičkih razloga.
Činjenica da više od 15 godina nakon tih izvještaja nije podignuta optužnica protiv Cikotića, unatoč ozbiljnim optužbama i svjedočanstvima o zločinima nad Hrvatima u Bugojnu, ukazuje na politički utjecaj i pritiske koji su spriječili ili usporili pravosudne procese.
Slični obrasci selektivne pravde bili su vidljivi i u drugim slučajevima tijekom i nakon rata u BiH, gdje su politički interesi međunarodne zajednice često igrali ulogu u odlučivanju tko će biti procesuiran, a tko zaštićen.
Iako je tzv. Armija BiH počinila puno više zločina nad Hrvatima (posebno u Srednjoj Bosni i Hercegovini), broj službenih optužnica i osuđenih pripadnika HVO-a bio je veći. To ukazuje na selektivnost pravde i politički utjecaj međunarodne zajednice.
