ZAŠTO SE PREŠUĆUJE DA JE NAŠA HRVATSKA OD 132 ZEMLJE NA VISOKOM 13. MJESTU PO TOLERANCIJI?

U Hrvatskoj je potpuno prešućena vijest o istraživanju što ga je nedavno objavio Institut Othering&Belonging (Sveučilište Berkeleyu, California, SAD), a tiče se pozicioniranja Republike Hrvatske vezano za stupanj tolerantnosti u društvu. Istraživanje je obuhvatilo 132 zemlje svijeta i naša je Hrvatska među njima u samome vrhu.

Dok se naši susjedi (Srbija koja na toj ljestvici zauzima 40. mjesto i BiH koja je na 45. mjestu) hvale, smatrajući kako je to potvrda njihovog napretka u poštivanju ljudskih prava i izgradnji tolerantnog društva, mi koji smo na 13. mjestu, kao da se sramimo!

Ili nekomu odgovara da Lijepa naša u svijetu dobije imidž zemlje u kojoj su "ksenofobija", "rasizam" i "fašizam" ono što određuje društvenu zbilju - a što nameću brojne stranke, društvene skupine, udruge civilnog društva i golema većina mainstream medija.

Gotovo sam posve siguran da je u pitanju ovo drugo.

Hrvatska je, dakle, 13. u svijetu po tolerantnosti, između 132 zemlje. Prvih 12 su: Nizozemska, Švedska, Norveška, Portugal, Irska, Velika Britanija, Kanada, Finska, Luksemburg, Danska, Njemačka i Austrija, a iza nas se nalaze Belgija, Australija, Češka, Francuska, Japan. Italija je, primjerice, 25., a među našim susjedima najbliža nam je Slovenija (30.), Srbija (40.), BiH (45.), Mađarska (52.), Crna Gora (81.).

Prema istraživanjima od prije tri godine (2016.) bili smo 23., godinu poslije (2017.) zauzimali smo 12. mjesto, a prošlu (2018.) završili na rekordnom 11. mjestu najtolerantnijih zemalja svijeta.

Istraživanje obuhvaća stupanj postizanja uključivosti, (inkluzivnost) u grupnim identitetima, a obuhvaća snošljivost i odnos prema etničkim zajednicama, rasama, religijama, spolu, seksualnoj orijentaciji, osobama s invalidnošću,

Uzimajući u obzir medijsku sliku koja nam se iz dana u dan agresivno nameće, ovakav podatak za mnoge naše građane može djelovati iznenađujuće, pa i šokantno i to u onom pozitivnom smislu, dok se, na drugoj strani, "crne" vijesti prihvaćaju kao sasvim normalne i uobičajene - jer na to smo naviknuli, odnosno, naviknuli su nas oni koji takve paušalne i neutemeljene glasine šire.

Posve sam siguran da smo u bilo kojem istraživanju bili u donjem dijelu tabele, da bi to istoga trena objavili svi naši dežurni propagandisti koji već dugi niz godina šire famu o Hrvatskoj kao zemlji u kojoj vladaju ekstremizam, nesnošljivost, pa čak i fašizam.

Pravo je pitanje: zašto se to čini i komu treba crna slika Hrvatske u svijetu?

Vrijeme je Božića i ne treba nikoga poimenično prozivati, ali jako nam je dobro znano otkuda vjetar puše i tko je sve uključen u takvu vrstu propagande.

Politička borba je jedno, a odnos prema društvu i državi nešto sasvim drugo i tu ne bi smjelo biti zluradosti i pakosti.

Mi se nalazimo u apsurdnoj situaciji, da se gotovo sve što je za našu zemlju, narod i građane afirmativno i pozitivno u najmanju ruku ignorira i prešućuje, a ne rijetko i izvrće do te mjere da se konstruiraju teze o "narastajućoj nesnošljivosti", "ksenofobiji" ili čak "fašizmu".

Sviđalo se to komu ili ne, Republika Hrvatska je kršćanska zemlja. Daleko od toga da je sve idealno (a gdje jeste!?), ali doista nije potrebno na vlastitu se zemlju nabacivati blatom i objektivnu sliku društva i odnosa koji u njemu vladaju bojati crnilom.

Teško je shvatiti da netko u ovoj zemlji može lagodno živjeti, u njoj graditi budućnost i odgajati djecu, a baviti se otrovnom propagandom, klevetati je i ocrnjivati. To nije normalno, niti je s racionalnog stanovišta logično i razumljivo.

Na nama kršćanima je da i dalje radimo na tomu da naša Hrvatska bude što bolja i da se ponašamo u skladu s naukom vjere.

I dakako, da molimo i za one čija su srca otrovana mržnjom i koji ne žele dobro, ni nama ni zemlji u kojoj žive, jer tako nas uči naš Krist Spasitelj čije rođenje s radošću iščekujemo.

Zlo se širi tamo gdje nema dobra. Činimo dobro i bit će manje mjesta za ono što nam truje duše i odvaja nas od Boga.

Svim ljudima dobre volje koji slave Božić, na dobro došlo porođenje Isusovo.

Zlatko Pinter