Najteže je u košarci, ni rukomet nije daleko, vaterpolo se još drži, nogomet je priča za sebe...

Dugo već hrvatski sport traje na nogama i leđima pojedinaca, a to su naravno pokazale i Olimpijske igre u Tokiju. Ne samo zato što smo od momčadskih sportova tamo imali samo vaterpoliste, koji se nisu najbolje snašli i ostali daleko od medalje, već i zato što su posljednjih godina praktično sve najveće rezultate u našem sportu ostvarili pojedinci.

Teško je objasniti zašto je to tako, ali je činjenica da u momčadskom sportu posrćemo tamo gdje nismo očekivali. Pa su nas, eto, tako i Kraljice šoka, naše najbolje rukometašice, ako se protegnemo i na ženski sport, šokirale na startu kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2022. Srećom, taj poraz od Ukrajinki se dogodio u prvom kolu kad se sve još uvijek stigne popraviti.

Još da nema ABA lige...

No, u nekim drugim sportovima pogreške se ne mogu popraviti jer se nemaju gdje popraviti. Čini se da je u najtežem stanju košarka koja, smatraju neki, sve bržim koracima ide prema amaterizmu. Kad bi se takva predviđanja ostvarila dotaknuli bismo dno, a s takve pozicije teško se može isplivati do vrha. Pogotovo ako si ostao bez boce kisika.

Dovoljno je pogledati stanje u našim klubovima, koji su nekada bili na vrhu Europe, a danas u košarci živimo od sjećanja. Na vremena Kreše Ćosića i Pine Giergie u Zadru, Tonija Kukoča i Dina Rađe u Splitu, Dražena Petrovića u Ciboni i pet naslova klupskih prvaka Europe koje su osvajali naši košarkaši ili naša košarka. Tri naslova s Gripa, dva iz Tornja. Danas pogled prema europskoj košarci gotovo ne postoji, samo u tragovima možeš osjetiti gostovanje nekih drugih europskih klubova, poput Zvezde i Partizana ili Budućnosti i Bara, a da nam nema regionalne lige ne znam bi li danas i u kojoj mjeri govorili o bilo kakvoj košarci.

Čuo sam se upravo jučer s Draženom Anzulovićem koji je trener u Rusiji, u sibirskom Krasnojarsku, gdje je, reći će u šali, “još uvijek vrijeme za kratke rukave, tek je minus 1, ali je snijeg počeo padati”. A snijeg je već odavno zatrpao našu klupsku i reprezentativnu košarku o kojoj bi ponešto mogli možda reći Dino Rađa i Stojko Vranković, ali kao da se ugasio žar i većine novinara koji se danas rijetko bave košarkom. Danas su neka druga vremena pa je većini još uvijek zanimljivije ostati blizu nogometa.

Anzulović je bio jedan od onih koji mi je dugo i uporno govorio da sve kreće iz klubova, ali malo je onih koji danas rade u košarci i još uvijek vole taj sport ili kao što će Zula reći.

- Malo je onih poput Bože Miličevića ili Josipa Bilića koji su znali postaviti sve strukture u klubu na noge.

Čini se da je slična situacija i s rukometom, koji je od vrhunskog sporta dramatično krenuo nizbrdo, a kao potvrda toga je i činjenica da je naš godinama najbolji klub i slika hrvatskog klupskog rukometa u Europi izgubio 17 međunarodnih utakmica u nizu prije nego što su izborili jedan neodlučen rezultat. Arena koja je nekada bila gotovo premala da bi primila sve, danas više naravno nije takva, a podatak koji će vam reći sve dolazi iz košarke. Ni Zadrani više ne igraju sve utakmice u Krešinom domu već se sve češće pojavljuju i u Jazinama.

Najteži je prvi korak

I kad sve na kraju zbrojimo, ostaje prilično tužna priča o momčadskom sportu koji se poprilično urušio. Doduše, u tu kategoriju ne spada nogomet, sport koji je uvijek bio na vrhu piramide i u kojem je bilo dovoljno izboriti plasman na neko veliko natjecanje da bi to proglasili velikim uspjehom. Pa čak i ako se to dogodi u skupini poput ove u kojoj se naši bore za odlazak na Svjetsko prvenstvo. No, kriteriji su od države do države drukčiji i ono što je kod nas veliki uspjeh kod nekih je samo očekivan plasman.

Pa stoga ne čudi da su odbojkaši Slovenije bili donekle nezadovoljni, iako su na prvenstvu Europe osvojili srebro. Tu je, naravno, i Dinamov rezultat iz Europe lani, ali i oni su ostali kratki u srazu s “moldavskim šerifima”, koji su, doduše, kasnije dokazali da nisu slučajno došli gdje jesu i da nisu slučajno izbacili na tom putu i Dinamo.

Koliko ćemo dugo čekati na neki rezultat koji bi nam vratio povjerenje u momčadski sport nemoguće je znati. Vaterpolo je tome najbliži, a i inače su vaterpolisti svih ovih godina bili blizu vrha ili na njemu. Sve ostalo ovisi o financijama, a financije u košarci su nešto što je nemoguće predvidjeti jer ako je Cibona u Bandićevo vrijeme bila vreća bez dna, bojim se da danas više neće biti tako. U kolikoj se mjeri politika bavi Splitom i Zadrom to će tek vrijeme pokazati.

U svemu tome hrvatski sport zapravo još uvijek dobro balansira, čak i ako neke vodeće momčadi HNL-a, poput Hajduka i Osijeka, ne mogu preskočiti ni prve i ne tako visoke europske stepenice. Ali da bi negdje stigao moraš prvo krenuti, a najteži je prvi korak. Samo se bojim da bi u nekim sportovima neki klubovi trebali krenuti iz amaterskih cipela, ali to bi bilo pogubno i za te klubove i za hrvatski momčadski sport.