‘ZAUSTAVILE SU JE ZVIJERI, SNJEŽNE PAHULJE LJUBILE SU NJEZINO MRTVO LICE!’ Mučki ubili hrvatsku heroinu: ‘Kada bih deset života imala, svih deset bih za moj narod i Hrvatsku dala’

Vihor rata nosio ju je kroz rovove, šume, litice i sve nedaće, a na današnji dan te kobne 1993. godine na Oklajnici su pripadnici Armije BiH zarobili te potom mučki ubili medicinsku sestru Ljilju Zrno, pripadnicu HVO brigade Kralj Tomislav.

Zajedno s njom živote su izgubila još dvojica pripadnika brigade, Ivan Radoš iz Omolja i Ivan Petrović Džaja iz Studenih Vrila.

“Kada bih deset života imala, svih deset bih za moj narod i Hrvatsku dala”, često bi Ljilja govorila, piše Dnevno.hr.

‘Ulijevala volju, disala je i živjela za tisuću života’

General Glasnović za Ljilju Zrno je napisao kako ju je “trebalo upoznati i vidjeti”.

Zračila je velikom snagom i smirenošću. Ulijevala volju, disala je i živjela za tisuću života. Imala je snagu i hrabrost usprotiviti se smrti. Sestra Ljiljana Zrno, djevojka anđeoskoga lica i srca velikog baš kao njezina Hrvatska.

Koliko su puta te blage krupne oči ulijevale nadu ranjenima i uljepšavale posljednje trenutke umirućem. Svaki atom njezinog bića živio je i disao za slobodu. I sada, dok šetate Duvanjskim poljem čut ćete priču o djevojci koja je svojom dobrotom i vjerom liječila rane bojovnicima. Za nju nije bilo nemogućeg. Do ranjenika je morala doći. Znala je koliko je trebaju. Malo je tko imao srce i hrabrost ići tamo gdje je Ljilja išla. I momcima bi drugačije bilo kada bi vidjeli da je Ljilja uz njih. Ona je bila izvor njihove snage i sigurnosti.

Kada bi bojišnica mirovala, a ona imala vremena za odmor, i to svoje vrijeme poklanjala bi njima. Kuhala im, tješila ih i savjetovala. Htjela je da na trenutak zaborave gdje su. Ljilja nije pružala pomoć samo bojovnicima, pomagala je i djeci, ženama i starcima. Svi mi, koji smo prošli rat i imali priliku upoznati tu iznimnu djevojku, uspomenu na nju čuvamo kao svetinju”, napisao je Glasnović.

‘Zaustavile su je zvijeri’

Ljilju su ubili tog 16. prosinca dok su tutnjale detonacije, a planinama odjekivali bolni krici, dok je u naručju branitelja ležalo mlado djevojačko tijelo otrgnuto od života.

“Prestalo je kucati veliko srce. Pustila je snježna Vran planina glas preko Duvanjskog polja do rodnog Galečića, kako snježne pahuljice ljube mrtvo nježno lice. Zaustavile su je zvijeri jer, kako drugačije nazvati one koji su pucali na djevojku koja je u rukama nosila infuzije. Koje li su samo to kukavice, pucaju mučki u nekoga tko spašava živote.

Među krošnjama grana na Oklajnici iz poljskog cvijeća iznikao je križ. Na njemu iste one dvije infuzije, koje su držale nježne tople ruke. Cvijeće nikad uvenuti ne može, jer za svakog onoga tko je prošao strahote rata, taj križ je vječni zavjet djevojci koja je ljubila druge kao samu sebe. Taj 16. prosinac 1993. jedan je od najtežih i najtragičnijih dana brigade Kralj Tomislav.

Neka im je laka hrvatska zemlja za koju su život dali! Počivali u miru Božjem”, napisao je general Glasnović.