Zbog čega nas, s ove strane Drine, treba zanimati hoće li Srbija ući u EU, ili ne? Dajte, ne pravite nas budalama

Nakon prvog službenog posjeta hrvatskoga premijera Andreja Plenkovića Srbiji i Vojvodini, kao i izjava koje su dali on i srbijanska mu kolegica Ana Brnabić, neupućen netko pomislio bi da se radi o dvije države koje nisu baš nešto u sjajnim odnosima, ali ništa previše strašno ne spriječava ih da se u dogledno vrijeme sprijatelje. 

Pa tako, veli-inače ratoborna premijerka- sljedeće: 

''Dvije zemlje dijele 'mnogo toga zajedničkog, nažalost i onog lijepog i onog ružnog''', poručila je predsjednica vlade Srbije, dodavši kako "nije tajna da nas još uvijek opterećuju teške posljedice zajedničke povijesti". 

To je "nerijetko" dovodilo do zahlađenja odnosa, što se prvo uvijek osjeti među pripadnicima nacionalnih manjina, kazala je. 

Brnabić je naglasila da su Zagreb i Beograd "intenzivirali dijalog" te da se samo ove godine održalo šest sastanaka na visokoj i najvišoj razini, što je važno za stvaranje klime za suradnju i rješavanju otvorenih pitanja. 

Ti susreti "daju pozitivan impuls za formiranje značajno boljih odnosa u budućnosti", rekla je. 

Dvije zemlje dijele "mnogo toga zajedničkog, nažalost i onog lijepog i onog ružnog", nastavila je predsjednica vlade Srbije, dodavši kako "nije tajna da nas još uvijek opterećuju teške posljedice zajedničke povijesti". 

To je "nerijetko" dovodilo do zahlađenja odnosa, što se prvo uvijek osjeti među pripadnicima nacionalnih manjina, kazala je. 

Brnabić je naglasila da su Zagreb i Beograd "intenzivirali dijalog" te da se samo ove godine održalo šest sastanaka na visokoj i najvišoj razini, što je važno za stvaranje klime za suradnju i rješavanju otvorenih pitanja. 

I još je dodala da je Srbija "iskreno zainteresirana" za razvijanje i unaprjeđenje odnosa s Hrvatskom.

Klišeji, šuplje fraze, prazna diplomacija

Predivno, tako uglavnom počinju lijepe ljubavne priče u kojoj je jedna strana sramežljiva pa druga malo treba pogurati stvar.

Da ne ostane dužan, Plenković je i ovoga puta u neviđeno klišejiziranom stilu odvratio, pazite sad ovu ingenioznu rečenicu:

''Odnose dviju država opterećuju 'rezidualna pitanja iz vremena agresije režima Slobodana Miloševića na Hrvatsku', koja su i dalje živa.  

Rezidualna pitanja?! Mora li to hrvatski izmučeni puk uzeti rječnik stranih riječi, kako bi dešifrirao izraz, tipično diplomatski besmislen, a koji u konačnici ne govori ništa? 

''Hrvatska s optimizmom gleda na europski put svih država u susjedstvu, pa tako i Srbije'', rekao je Plenković. 

Ozbiljno? A zašto bi nas uopće zanimala Srbija u Europskoj uniji, totalitarna, autoritarna država kojom vlada bivši četnik, neuspješno zaogrnut europskim plaštom, koji je satrao vlastitu državu i sve koji su mu se suprotstavljali te eutanazirao medije i koristio gotovo svaku priliku u kojoj je bezobrazno i agresivno lupao po toj istoj Hrvatskoj?

Koji i dan-danas, 28 godina kasnije govori o ''Oluji'' kao zločinačkoj, agresorskoj akciji? Na teritoriju Hrvatske.

Zbog čega se nas s ove strane Drine tiče je li Srbija ušla u Europu, ili nije, u trenucima kada Hrvatska 1. srpnja obilježava punih deset godina članstva u toj istoj EU i bori se s vlastitim problemima?

Ne sjećam se da je Srbija pomagala Hrvatskoj u njezinom mukotrpnom putu prema EU, kada su nam sa svih strana, od te iste Srbije, do Slovenije, podmetali nogu gdje god su mogli i to bez imalo srama.

Molim premijera i vanjskopolitičkoga mu savjetnika Matu Granića da me podsjete, ai čitateljstvo, kako nam je to Srbija pomogla na našem putu. Ne sjećam se, a sumnjam da sam zaboravila.

Dakle, ako je i od Plenkovića, na čije smo nevjerojatne i često neprikladne izjave, šuplje poput švicarskog sira naviknuli, stvarno je previše.

Svilene rukavice? I to prema Srbiji?

Jer, ne može se sa Srbijom i njezinim vodstvom razgovarati u svilenim rukavicama i puštati ih da se izvuku, nakon pokolja kojega su počinili protiv Hrvatske i Hrvata.

Ne mislim da je Plenković trebao otići u Srbiju sa strojnicom, da se izrazim slikovito, ali praktički, onako uzgred reći kako su još otvorena pitanja nestalih i ne spominjati ratnu odštetu, e pa vrhunski je cinizam. Prema nama, građanima Hrvatske.

Da ne govorim o obiteljima, prijateljima, rođacima 1807 nestalih ljudi iz Hrvatske, među kojima ima i Srba, njima je zacijelo bilo mučno nakon ovih Plenkovićevih riječi.

Ne nakon Brnabićkinih; u jednoj sam kolumni već napisala da ona samo zastupa politiku svoje Vlade pa joj nije strano ni uvrijediti tu istu Hrvatsku usred Zagreba, dok hrvatska vlast šuti, već nakon Plenkovićevih.

Diplomacijom se rješavaju sukobi, kako ne bi ponovno došlo do krvavoga rata, ali postoji i nešto što se zove pijetet prema žrtvama, a da to nije samo kurtoazna rečenica pročitana iz govora koji je napisao Mate Granić, ili netko iz toga kruga diplomacije, a to su oni koji nikada neće čvrsto lupiti šakom o stol, čak i kada se o diplomaciji radi. Uvijek postoje načini, ali treba imati volju, želju, stav i odlučnost.

A ne gotovo pokorno razglabati o prevažnim temama, natopljenima krvlju nevinih ljudi, žena, staraca, djece...

A, ne, Plenkoviću, to ne prolazi; previše smo od tih istih Srba stradali i u crninu zavili obitelji, da bi se tek tako relativizirale naše žrtve, jer su to nekakva ''rezidualna'' pitanja. Da objasnim ako se ne zna- to bi bilo nešto kao pitanja koja su preostala, zaostala iz prošlosti, neriješena.

Je li ''rezidualna'' krv koja je natopila hrvatsku zemlju, silne masovne grobnice, ubijena mladost, poklana djeca, bombardirana država, razoreni gradovi?

Otprilike kao da njemački premijer ode u Izrael i ležerno čavrlja s kolegom mu, praveći se da nacisti nisu pobili nekoliko milijuna Židova. 

No, jedan je u povijesti Willy Brandt, 30.-i njemački kancelar, koji je kleknuo poklonivši se žrtvama nacističkog pokolja u Varšavskom getu, pokušavajući tom gestom odati strahovitu ispriku zbog užasa počinjenih od Hitlerove Njemačke. 

Vučić to sigurno nije i nikada neće biti. Bogohulno je to i uspoređivati, jer, Vučić se kao mladi četnik nikada nije i neće pokajati za ono što su JNA i Srbija napravile Hrvatskoj, BiH i Kosovu. 

Zašto bismo mu ikada uopće i vjerovali? Zato jer smo susjedi? Ma dajte, molim vas, nismo svi budale i nemamo svi pamćenje amebe. A i mnogi smo izgubili najbliže pod srbijanskim noževima.

Oprostiti? Zaboraviti? 

Teško, gotovo nemoguće. Ako netko može, vjerojatno je bolji čovjek od nas koji to ne možemo. Ali, ne bih se s njima mijenjala, dok odlazim na grob strica koji je dao život za Hrvatsku, ali ne ovakvu, i šire obitelji, koja je poubijana i protjerana sa svojih imanja, na kojima se već 30 godina kočopere Srbi, kao da su njihova, a moji nisu nikada postojali.

Neće moći, premijeru. Još ne, a možda i nikada.

Ne razumijete to, niste bili u Domovinskom ratu, iako ste tada imali punu životnu snagu i godine. Sve da se za to i nađe opravdanja, minimalna pristojnost zahtijeva da se o hrvatskim žrtvama govori ponizno, ne zaboravljajući da su i Vama ti hrabri momci u trapericama i sa starim naoružanjem omogućili da taj strašan rat izbjegnete. 

Stoga bi nas ulazak Srbije u EU trebao zanimati kao i uzgoj leptira u Srednjoj Americi. Za neka načela treba živjeti, a dostojanstvo se ne kupuje jeftino u kiosku na kraju ulice.        

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Portala dnevnih novosti.