VIJESTI Najčitanije
ŽENE U DOMOVINSKOM RATU: Mandica Barković, ratna sjećanja iz Otočca
Mnogo je ljudi oko nas koji žive danas slobodno u svojoj domovini Hrvatskoj, zahvaljujući medicinskim sestrama i tehničarima, pa i vozačima ratnih saniteta koji su vlastite živote žrtvovali, radeći dan i noć na ratištu i u bolnicama kako bi spašavali živote vojnika i civila. Hrvatska i svjetska javnost, nažalost, vrlo malo zna o doprinosu tih ljudi koji su se odjednom potpuno nespremni, kao i cijela Hrvatska, našli u srbočetničkom ratnom paklu, piše portal Slobodna Lika.
Grad Otočac samo je jedan od gradova koji još uvijek nosi i živi s ratnim posljedicama koje se nikada neće i ne mogu zaboraviti. „Kao da je rat bio jučer, 5 godina živjela sam bez planova i razmišljanja o budućnosti“, prisjeća se svog ratnog puta medicinska sestra Mandica Barković, koja je do rata radila u Domu zdravlja Otočac.
Kako je sve počelo za Vas: mlada majka dvoje djece donosi odluku da ide u rat?!
Stihijski, nije bilo puno razmišljanja… Prvo granatiranje, neopisivo uzbuđenje i adrenalin. Dolazi dojava da u gradu ima ranjenih ljudi. Moj kolega „šofer“ Željko stoji pokraj vozila hitna pomoći, bez puno razgovora sjedamo u auto i idemo na nepoznatu lokaciju po ranjene. Od toga dana bili smo stalno u iščekivanju brojnih poziva sa ratišta kako bi spasili ljudski život, ne razmišljajući pri tome o vlastitom životu!
I Vi ste se bez puno razmišljanja početkom 1991. aktivno uključila u obranu Domovine, počeli su se u Otočcu formirati medicinski timovi, suprug je otišao na ratište u sastavu 133. brigade, a djecu ste sklonila kod Vaših roditelja, Dragice i Nikole Valentić, u Brinje. Rat je razdvojio sve obitelji, pa i Vašu. Kako su to podnijela Vaša djeca ?
Moja djeca su na početku rata bila još vrlo mala, jedno je imalo dvije, a drugo 5 godina. Rat su poznavali s malih ekrana, a u Brinju ih je dočekalo puno tople i bezgranične ljubavi mojih roditelja, njihovih djeda i bake.
Nitko nije znao što je to uopće rat, formiraju se prvi timovi u Domu zdravlja Otočac… Bilo bi lijepo da se prisjetimo tih Vaših kolega, posebno vozača, koji su također kao i Vi, riskirali živote na ratištu, a danas ih nitko ni ne spominje. Iza Vas su brojna traumatična iskustva, od prvih granata nad Otočcem, prvih ranjenih branitelja koje poznajete desetljećima. Kojih se ljudi danas najčešće sjećate, koji su Vam bili desna ruka u najtežim situacijama, a danas su ili potpuno zaboravljeni ili su umrli?
Nažalost, danas se premalo pažnje i poštovanja pokazuje prema nama običnim ljudima, braniteljicama i dragovoljkama, ali i prema mnogim mojim kolegama koji su bili na ratištu sa različitim zadacima.
Realnost je da ni mi iz saniteta nismo dobili neke posebne zasluge, godine su naprosto projurile pokraj nas, ostarjeli smo nekako prebrzo i danas živimo od ratnih sjećanja o kojima je teško govoriti. Ponekad me malo zaboli, kada vidim neke nepoznate ljude iz Domovinskog rata koji uživaju u različitim privilegijama i povlasticama, ali se u istom trenutku utješim: „Mi nismo išli u rat zbog zasluga nego zbog brige za ranjenike i ideala o suverenoj i pravednoj Hrvatskoj!“
Kada ste doživjeli najteži trenutak na ratištu, kada ste pomislila - ovo je sigurni kraj!
Živo pamtim, napad na Staro Selo: skupina branitelja ide u oslobađanje civila i samog sela, no, nažalost, upadaju u srbočetničku zasjedu… U toj borbi bilo je puno ranjenih branitelja, a naša medicinska sestra Zdenka Orešković i dio ekipe ostali su pod direktnom neprijateljskom paljbom na ratištu. Uslijedilo je dramatično oslobađanje i njihovo izvlačenje iz četničkog pakla koje i danas pamtim do najsitnijih detalja. Nikada neću zaboraviti taj dan, užasan strah i šok na licu sestre Zdenke, dok god živim nosit ću u sebi tu scenu!
Prebolna su sjećanja na ratne događaje u kojima su žene pokazale veliku hrabrost, humanost i nesebičnost. Domoljublje je i u Otočcu bilo najveća snaga i otpor prema agresoru. Danas je nezamislivo, posebno kada pričate mlađim kolegicama, da su se operacije tijekom rata obavljale u podrumu bolnice.
Bilo je to spontano, od podrumskih prostorija improvizirala se operacijska sala, previjalište i bolnička soba za operirane bolesnike. Teške pacijente vozili smo u Kliničku bolnicu Rijeka.
Teško je mladim kolegicama i kolegama iz bolnice i zamisliti, kakvi su to bili ratni uvjeti rada u Domu zdravlja Otočac! Bilo je to posebno vrijeme koje se više nikada ne smije i neće dogoditi!
Jeste li uspjela riješiti svoj braniteljski status s obzirom da Vi imate čak pet godina provedenih u Domovinskom ratu?
Imam status, neborbeni sektor, koji će mi se priznati odlaskom u mirovinu kao dodatni staž.
Svjedočimo brojnim nepravdama oko nas, posebno prema braniteljskoj populaciji, kako i što bi trebalo poduzeti da povijesna generacija ljudi - dragovoljaca, branitelja i ratnih vojnih invalida bude ponosna na svoj doprinos u stvaranju Domovine, ali i da „odu na onaj svijet“ siti, smireni i zadovoljni, a ne gladni i siromašni životareći u ruševnim straćarama, kako se nekima događa.
Stvorili smo državu Hrvatsku uz brojne žrtve i ratne vojne invalide. Smatram da bi Vlada RH trebala svim građanima, a posebno braniteljskoj populaciji, stvoriti bolje uvjete za život. Mi ćemo uskoro svi biti u mirovini, a sadašnje mirovine nisu dovoljne za život – poručila je na kraju razgovora ratna medicinska sestra Mandica Barković iz Otočca.
