Zločin u selu Rodaljice

Na današnji dan, 11. lipnja 1992. godine, pobunjeni Srbi u selu Rodaljice počinili su strašan zločin nad Hrvatima koji su ondje ostali živjeti nakon okupacije tog dijela Hrvatske. Ubijeni su civili starije životne dobi Luka i Grgica Šunić te Marija Šunić i Milka Grgas.

Bio je četvrtak, kišno popodne, kada su u Rodaljice stigle tri naoružane osobe u civilu. Najprije su hicima iz vatrenog oružja ubili Mariju Šunić, staricu od 60 godina te Milku Grgas staru 55 godine. Zatim su se uputili u drugi dio sela i nastavili krvavi pohod. Supružnike Grgicu i Luku Šunića ubili su pred očima Grgičine majke Mande. I dok su Grgicu, staru 56 godina, ubili pištoljem, Luku su zaklali kosorom. 

Ispostavilo se da su zločin počinili Stevo Ivanišević i Nebojša Baljak dok treće lice nije identificirano. Bili su to lokalni pobunjeni Srbi, pripadnici Posebne jedinice milicije u Benkovcu. Paradoksalno je da su na mjesto zločina poslani već idućeg dana radi osiguranja uviđaja na mjestu zločina. Obojica su uskoro završili u pritvoru u Kninu. Ondje su poricali bilo kakvu umiješanost u zločin te su nakon desetak dana pušteni. Županijski sud u Zadru obojicu je 1996. godine, u odsustvu, osudio na 20 godina zatvora zbog zločina u Rodaljicama te ubojstva civila Nikole Žilića u Podgrađu.

Ključan svjedok bila je Matija Šunić koja je zatekla ubijene Grgicu i Luku te njihove krvnike. Samo čudom ostala je živa. Na suđenju trećoj osobi nije znala ime no sjećala ga se po dugoj bradi, dok je Baljak prepoznala kao Todinog sina. Prenosimo dio njezinog potresnog svjedočanstva:

„Mene su poveli govoreći mi da idem na miliciju, a prethodno me je bradonja udario. Dok su me vodili prema crkvi Ivanišević i Baljak išli su malo naprijed, a došavši do crkve ja sam se okrenula. Bradonja mi je cijelo vrijeme držao pištolj uperen u potiljak i pitao me što se obatireš. Nečim me je udario i ja sam pala, i kada sam došla k sebi čula sam Ivaniševića kako govori ”ajmo je nosit”. Onaj Todin je rekao ”teška je tko će to nositi”. Ivanišević je rekao ”onda je zakolji”, a ovaj Todin govorio je da nema noža da ga je bacio, jer sam ja vidjela kad je bacio svoj nož kojeg je uzeo iz moje kuhinje u grmlje mogdjevera. Jedan od njih trojice je repetirao pištolj dok je drugi rekao ”ajde je ti ubij ja nemam nego 4 metka”. Poslije se ničeg ne sjećam osim da sam čula pucanj. Probudila sam se i vidjela da sam ranjena. Metak mi je prošao iznad desnog uha pa prema ustima. Bradonja mi je prije pucnja izbio sve zube. Tek sutra dan sam dospjela u bolnicu u Knin i tamo sam liječena čitav jedan mjesec.“