ZLOČINI KOMUNIZMA PAMTIT ĆE SE I NAKON SMRTI NJIHOVIH ŽRTAVA, HRVATSKIH UZNIKA Drago Krpina – sjećanja uz odlazak hrvatskog uznika Đure Perice
Polako odlaze hrvatski uznici. Na Veliku Gospu zauvijek su zaklopili oči koje su se nagledale i osjetile komunističke zločine, Đuro Perica i Dinko Jonjić. S njima polako odlazi jedno vrijeme i dolazi prastaro u kojem hrabrost i žrtvu zamjenjuje konformizam i kukavičluk. Nekadašnji mučitelji pokušavaju se riješiti mučilišta, pa tako najavljuju prodaju Golog otoka. Ne, prošlost i zločini se, ma koliko se bog trudio, ne može se izbrisati. Ona uvijek izađe na površinu.
Drago Krpina jedan je od onih koji svjedoče tu tešku prošlost hrvatskog uznika Đure Perice. Nakon njegove smrti zapisao je:
“Upoznao sam ga u glasovitoj HDZ-ovoj baraci u Savskoj, u vrijeme priprema za prve demokratske izbore u Hrvatskoj, u rano proljeće 1990. Vedrina njegova pogleda i osmijeh koji mu se nije silio s lica nisu odavali da je riječ o čovjeku koji je tek prije nekoliko mjeseci izišao s izdržavanja četvrtastogodišnje robije na koju ga je, bez ikakvih dokaza o bilo kakvoj krivnji, osudila zločinačka koministička vlast. Pobijedivši premoćno na izborima, uskoro smo se, kao zastupnici, našli u prvom demokratski izabranom Hrvatskom saboru koji je udario temelje suvremene i suverene Hrvatske. Odmah nekako nakon konstituiranja Hrvatskog sabora, u ljeto 1990., posjetio me, zajedno sa svojom suprugom Jadrankom, u mojoj kući u Biogradu na Moru , koja će nepunu godinu kasnije, u travnju 1991., kao prva u Hrvatskoj, biti minirana i gotovo sasvim razrušena.
Njegove rasprave u Hrvatskom saboru bile su podjednako mudre i emotivne. Ono što me posebno fasciniralo bilo je, s obzirom na njegovo četvrtastogodišnje robijaško iskustvo, odsutnost bilo kakve gorčine a kamo li mržnje u njegovom govoru.
Njegovo zastupničko mjesto u Sabornici, u prvom sazivu, nalazilo se u neposrednoj blizini mjesta na kojem je sjedio šef Partije Ivica Račan, onaj isti Račan čija je komunistička karijera eksplodirala upravo za najžešćih i najmasovnijih progona hrvatskih domoljuba, nakon sloma Hrvatskog proljeća.
Kako se, preko noći, iz komunističkog progonitelja prometnuo u „najvećeg“ demokrata, bili smo često u Hrvatskom saboru prisiljeni slušati njegove, Račanove poduke o demokraciji.
Za jedne od njegovih, Račanovih, lekcija o demokraciji i toleranciji, pogled mi se zaustavio na Đurinu licu, koji je, kao što rekoh, sjedio na korak dva od njega. Đurino lice bilo je posve mirno. Slušao je, sa začuđujućim strpljenjem kako mu njegov negdašnji progonitelj, čiji ga je režim, posve, ali posve, nevina četvrtnaest godina utamničio u Staroj Gradišci drži prodiku o demokraciji. Pomislio sam: Bože, jedan od najistaknutijih komunističkih progonitelja podučava demokraciju jednu od najvećih komunističkih žrtava a ta žrtva, Đuro, to podučavanje stoički sluša. Bio je to za mene jedan od potresnijih prizora kojem sam svjedočio u svom zastupničkom stažu.
Za našeg gotovo petnaestogodišnjeg druženja, proveo sam mnoge sate u razgovoru s njim.
Jedna od najistaknutijih njegovih osobina bila je krajnja iskrenost. Sjećam se, jednom prilikom rekao mi je: „Vidiš, ja bih se sad mogao hvaliti kako sam u komunizmu radio herojska djela s ciljem rušenja Jugoslavije, da sam postavljao bombe, sudjelovao u osnivanju nekakve tajne hrvatske vojske i sve ostalo za što su me optužili. i osudili na četnaest godina teške robije. Ali ne želim izigravati nijednog junaka jer ništa od toga nisam činio.“ Rijetke li skromnosti i iskrenosti, pomislio sam.
Duge godine robije nisu u njemu uspjele slomiti vedrinu duha, pomalo bećarski smisao za šalu i istinsku pjesničku mekoću.
Neposredno nakon Bljeska, bio mi je „turističkim vodičem“ po zloglasnoj kaznionici u Staroj Gradišci u kojoj je proveo mučne robijaške godine. Vodio me u svoju negdašnju spavaonicu i pokazivao kutak u kojem se nalazio njegov željezni krevet na kojem je pod crvljivim dekama provodio, često, besane, noći. Odveo me i do zastrašujućih podrumskih odaja u koje su smjestili jedan od kojih ne bi uspjeli ishoditi priznanje tobožnje krivnje.
U tim podrumskim prostorijama uvijek je, pa i tada kad smo ih posjetili, bilo vode do iznad pojasa. Strpali bi komunistički zlodusi i zločinci zatvorenika u tu vodu i ne bi ga puštali iz nje dok ne bi priznao izmišljenu krivnju. Osim hladnoće, pripovijedao mi je Đuro, boravak u toj ustajaloj i smrdljivoj vodi, bio je utoliko strašniji jer nije bio moguć ni trenutak sna. Naime čim bi, nakon više dana i noći provedenih u vodi, zatvorenik klonuo, glava bi mu se našla pod vodom i morao je ustati. Mučili su tako mnoge, pa i Đuru, do krajnje iscrpljenosti i posve halucinantnih stanaja. Pričao mi je, dok smo obilazili grozomorne odaje starogradiške robijašnice, i mnogim drugim zastrašujućim oblicima mučenja i zlostavljanja kojima je bio izložen. Sve se to zbivalo u vrijeme dok je Račanova komunistička karijera, zahvaljujući njegovu revnom i marljivom sudjelovanju u režimskim prognozama, napredovala vrtoglavom brzinom. I onda, petnaest godina kasnije, Đuro mirno i stoički sluša podučavatelja demokracije, Račana. O romanopisci, o dramatičari, o scenaristi, o redatelji … gdje ste?!
Mnogo veća od same duge robije, bila je Đurina bol i tuga koju je dijelio sa svojim Jadrankom, zbog toga što nisu mogli imati djecu. Bila je to samo jedna od okrutnih posljedica mučenja kojima su ga izlagali komunistički zločinci. Kad god bi se našao u društvu s Jadrankom i Đurom spomenuli bi tu svoju pretešku bol i njihove bi riječi utihnule u bolnim i potresnim jecajima i suzama.
Dragi moj Đuro, dok zapisujem ove riječi, nakon vijesti o tvom odlasku, oživljavaju me u mislima i sjećanjima slike tragedije koju si, posve nevin, proživio ali i tvoje zanosi i ušiti u danima uspostave slobodne Hrvatske, u čemu si na najaktivniji i najpostojaniji mogući način sudjelovao, teško mi je i samom suspregnuti suze.
Tvoj život i sve tvoje uzničke patnje zaustavile su se s nepreglednom niskom hrvatskih uznika i heroja kroz dugu hrvatsku uzničku i patničku prošlost.
Neka te, dragi Đuro, dobri Bog, u vječnosti, nagradi za svaku tvoju patnju, za svaku tvoju bol, za svaku tugu, žrtvu i muku a tvojoj Jadranki podari utjehu i ispuni je ponosom što je svoj život proveo s tako velikim čovjekom kakav si. uistinu bio.
Počivao u miru Božjem!”
