Kako je JNA prvi put otvoreno napala hrvatske branitelje
Prije 35 godina, dana 13. srpnja 1991., dogodio se jedan od prijelomnih trenutaka u početnoj fazi Domovinskog rata. Snage Jugoslavenske narodne armije (JNA), u suradnji s pobunjenim lokalnim Srbima s područja Banovine, napale su hrvatsko selo Hrvatski Čuntić, a potom i ostala hrvatska sela na Zrinskoj gori.
Bio je to prvi slučaj u Domovinskom ratu u kojem je JNA izravno napala hrvatski obrambeni položaj, nakon što se pokazalo da snage pobunjenih Srba same nisu uspjele slomiti otpor hrvatskih branitelja. U napadu na policijske postaje u Kraljevčanima i Dragotincima, osnovane radi obrane toga područja, sudjelovala je i tenkovska postrojba JNA pod zapovjedništvom potpukovnika Stanka Letića.
Četiri hrvatska sela Zrinske gore – Hrvatski Čuntić, Kraljevčani, Dragotinci i Prnjavor – zbog svojega su strateškog položaja predstavljala ključnu prepreku napredovanju srpskih pobunjenika i JNA prema rijeci Kupi, koja je u velikosrpskim planovima bila zamišljena kao sjeverna granica takozvane "Velike Srbije". Upravo je zato ovo područje među prvima postalo metom otvorene vojne agresije.
Slom obrane i stradanje civila
Nakon povlačenja hrvatskih branitelja, srpske pobunjeničke snage preuzele su nadzor nad sva četiri sela i cijelim područjem Zrinske gore. Uslijedili su zločini nad hrvatskim civilima koji su ostali u svojim domovima.
Ubijeno je oko petnaest civila, uglavnom starijih osoba koje nisu napustile sela nakon evakuacije većine stanovništva. Naselja su opljačkana i sustavno razorena, a teško su stradali i župna crkva te franjevački samostan sv. Antuna.
Povijest koja se tragično ponovila
Povjesničari upozoravaju na bolnu povijesnu paralelu. Ista su sela, kao i obližnji Zrin i Gvozdansko, teško stradala već tijekom Drugoga svjetskog rata. Povjesničar Zdravko Dizdar ističe kako su tada brojni Hrvati ubijeni bez suđenja, ponajprije zbog svojega nacionalnog identiteta, domoljublja i katoličke vjere. Među žrtvama bilo je mnogo mladih i neoženjenih muškaraca, što je predstavljalo nenadoknadiv demografski gubitak za tamošnje hrvatsko stanovništvo.
Prema Dizdaru, stradanje Zrinske gore 1991. godine uklapa se u dugoročnu velikosrpsku politiku, prema kojoj je prostor bio zamišljen kao dio buduće "Velike Srbije", a hrvatsko stanovništvo trebalo je biti trajno uklonjeno.
Nakon događaja od 13. srpnja 1991., Zrinska je gora gotovo ostala bez hrvatskog stanovništva. Time je, prema ocjeni povjesničara, na tragičan način dovršen proces započet desetljećima ranije, a nekoć brojna hrvatska sela ostala su pusta i razorena.
Izvor:PDN
