Diplomatski mat u Ženevi: Kako je Tuđman nadmudrio Beograd i dao zeleno svjetlo za Oluju

Oružane snage RH i specijalne postrojbe MUP-a su u svega 84 sata oslobodile više od 10.400 četvornih kilometara okupiranog teritorija. Cilj ove akcije bio je povratak sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine u ustavno-pravni poredak Hrvatske. Time je de facto i de iure okončana egzistencija Republike Srpske Krajine (RSK), instrumenta velikosrpske politike.

Plan Z-4 i diplomatsko nadmudrivanje

Kako bi se izbjegle međunarodne sankcije ili napad Vojske Jugoslavije, hrvatski je vrh morao iscrpiti sve diplomatske opcije. Početkom 1995. godine, međunarodna Kontaktna skupina predstavila je Plan Z-4. Ovaj je nacrt nudio područjima s većinskim srpskim stanovništvom gotovo konfederalnu autonomiju, uključujući vlastitu valutu i policiju.

Za Hrvatsku je takav plan bio dugoročno neodrživ. Ipak, hrvatska diplomacija, predvođena predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, briljantno ga je prihvatila kao “osnovu za pregovore”. Nasuprot tome, srpsko vodstvo predvođeno Milanom Martićem, uz instrukcije Slobodana Miloševića, napravilo je fatalnu diplomatsku grešku.

Odbili su plan, a iz Beograda je stigla jasna, ali diletantska uputa:

“Ne odbijamo ga, ali ga ne možemo primiti.”

Ovim potezom rukovodstvo RSK izgubilo je podršku međunarodnih mentora. Hrvatskoj su pritom dali neoboriv argument da je integracija moguća jedino oružanim putem.

Posljednji pokušaj: Ženevski pregovori

Dan prije napada, 3. kolovoza 1995., u Ženevi je održana posljednja runda pregovora. Hrvatsku delegaciju, s jasnim instrukcijama predsjednika Tuđmana, predvodio je Ivić Pašalić. Cilj je bio ponuditi pobunjenim Srbima bezuvjetnu mirnu reintegraciju i predaju naoružanja.

Kada je srpska delegacija izbjegla dati potvrdan odgovor, hrvatsko je izaslanstvo proglasilo pregovore neuspješnima. Predsjednik Tuđman je dobio konačnu potvrdu da Srbi odbijaju mirnu opciju. U tom je trenutku Glavnom stožeru izdana naredba da operacija Oluja može početi.

Odnos snaga i prvi udar na bojišnici

Temeljni plan napada dogovoren je na povijesnom sastanku na Brijunima, 31. srpnja 1995. godine. Operativna moć kojom je Hrvatska tada raspolagala bila je ogromna. Gotovo 200.000 pripadnika Hrvatske vojske i MUP-a jurišalo je na oko 40.000 pripadnika takozvane Srpske vojske Krajine.

U rano jutro prvog dana napada, predsjednik Tuđman uputio je putem radija poruku građanima srpske nacionalnosti na okupiranim područjima:

“Sve one koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozivam da ostanu kod svojih kuća i bez straha dočekaju hrvatsku vlast.”

Pucanje obrane i početak kaosa (4. kolovoza)

Točno u 05:00 sati, iz tisuća topničkih cijevi započeo je napad. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je vitalno radio-relejno čvorište Ćelavac, čime je neprijatelj na samom početku oslijepljen. Specijalna policija se iznenadno stuštila niz Velebit, stvarajući paniku prema Gračacu, dok su 4. i 7. gardijska brigada lomile otpor otvarajući put prema Kninu.

Ipak, na Banovini je Sektor Sjever naišao na izuzetno snažan otpor. Zbog neadekvatne taktičke upotrebe snaga došlo je do zastoja i teških gubitaka. U redovima 2. gardijske brigade poginuo je legendarni zapovjednik, pukovnik Predrag Matanović.

Shvaćajući da se crte obrane nezaustavljivo lome, vojno vodstvo RSK u Kninu zahvaća panika. Predsjednik Milan Martić istoga dana poslijepodne donosi odluku o planskoj evakuaciji stanovništva. Kolone izbjeglica zakrčile su puteve vojsci u rasulu, čime je svaka daljnja obrana paradržave postala nemoguća.