IZ BLATA ZABORAVA DO PIJEDESTALA SJEĆANJA: Povratak oklopnjaka „Boban” u vukovarski muzej kao simbola hrvatske obrane

Dobro jutro, dragi prijatelji, započeo je Stevo Culej Stivi putem video uratka, javljam iz grada heroja, iz samog srca hrvatskog ponosa – Vukovara. Točnije, kaže Culej, stojim u dvorištu Memorijalnog centra Domovinskog rata. Mjesto je ovo na kojem tišina govori glasnije od bilo kojeg govora, a svaki komad metala svjedoči o vremenu kada se branio goli život i pravo na postojanje.

Nalazim se u muzeju na otvorenom, a oko mene su impresivni, nijemi svjedoci tog vremena: siluete borbenih aviona, ostaci riječnih brodova, tenkovi koji su nekada sijali strah, i helikopteri čije su elise nekoć parale slavonsko nebo. Sve su to izložbeni eksponati koji redom pričaju priče o hrabrosti, stradanju i pobjedi, poručuje Culej.

No, razlog mog današnjeg javljanja nije samo redoviti obilazak ovog svetog mjesta. Imam za vas jednu ekskluzivnu, predivnu i najnoviju vijest koja će zasigurno zatitrati u srcu svakog domoljuba i poznavatelja naše nedavne povijesti. Upravo je dovršen jedan od emotivnijih restauratorskih projekata u modernoj Hrvatskoj – legendarni improvizirani oklopnjak poznat pod imenom „Boban” nalazi se u svojoj završnoj fazi obnove i priprema se za trajni postav.

Za one koji možda ne znaju, „Boban” nije obično vojno vozilo serijske proizvodnje, naručeno iz neke bogate inozemne tvornice oružja. On je nešto mnogo više, nešto mnogo dublje. On će biti postavljen na svoje zasluženo, počasno mjesto u povijesti Republike Hrvatske kao jedno od prvih oklopnih vozila napravljenih isključivo vlastitim rukama, znanjem, znojem i nevjerojatnom snalažljivošću hrvatskih specijalaca i branitelja. U onim teškim, olovnim danima 1991. godine, kada je naša domovina bila nenaoružana i suočena s trećom vojnom silom u Europi, nije bilo vremena za očajavanje. Nedostatak pravog oružja i oklopa morao se nadoknaditi onim čega smo imali u izobilju – čistom hrabrošću i improvizacijom. Kao što su mnoge druge postrojbe diljem Hrvatske u lokalnim radionicama od raznih poljoprivrednih strojeva i dostavnih vozila radile svoja oklopna vozila (poznata pod nazivom majstorije), tako su i naši branitelji stvorili „Bobana”. Od običnog, civilnog kamiona, zavarivanjem debelih čeličnih ploča, stvorena je pokretna utvrda. Stvorena je nada na kotačima.

Ipak, priča o „Bobanu” nije samo priča o ratnom herojstvu; to je i priča o našem, ponekad neshvatljivom, odnosu prema vlastitoj povijesti, koja je na kraju ipak dobila sretan epilog. Nakon završetka ratnih djelovanja i nakon što je odslužio svoju svrhu, ovaj je metalni div, umjesto na pijedestalu, završio tamo gdje nijedan simbol obrane ne bi smio biti – na smetlištu. Godinama je ležao odbačen, prepušten hrđi i zubu vremena. Bio je doslovno iskasapljen, devastiran, rezan i zaboravljen. Gledati fotografije tog oklopnjaka u takvom stanju bilo je jednako gledanju ranjenog ratnika kojeg su svi napustili. No, zahvaljujući neizmjernom trudu entuzijasta, braniteljskih udruga i stručnjaka, „Boban” je napokon pronašao put kući. Ovdje, u Vukovaru, temeljito je restauriran. Pukotine su zavarene, hrđa je skinuta, čelik je premazan, i on je ponovno zablistao u svom starom, izvornom sjaju. Stoji sada ispred mene, masivan i nesalomljiv, prkoseći zaboravu baš kao što je nekada prkosio neprijateljskom streljivu.

Ali ono što ovu priču čini zaista posebnom, ono što me kao novinara najviše dirnulo, jest genijalna i duboko emotivna ideja za uređenje njegove unutrašnjosti. Oklopnjak bez svoje posade samo je hrpa hladnog željeza. Dušu su mu ulijevali ljudi koji su u njemu riskirali svoje živote. U samoj toj skučenoj, mračnoj kabini, u kojoj je ljeti bilo neizdrživo vruće, a zimi ledeno, u kojoj je odjekivala zaglušujuća buka motora i udaraca metaka o oklop, nalazili su se stvarni ljudi od krvi i mesa. Tu su bili Nikiša Brkić , Saša Petričić, Ljuban Blažević, Mario Bogadi i mnogi drugi heroji, da ih ne nabrajam sada sve redom, no svaki od njih će u ovom muzejskom postavu pronaći svoje trajno mjesto.

Inicijatori obnove odlučili su se za prekrasan potez: u unutrašnjost „Bobana” postavit će plastificirane fotografije članova posade. I to ne bilo kako, već točno na mjesta na kojima su ti ljudi nekada stajali, bdjeli i borili se. Tako će svaki posjetitelj koji zaviri kroz puškarnicu moći vidjeti tko je kroz nju gledao u ljeto i jesen te ratne godine. Naprijed, uz volan i mjenjač, nalazit će se fotografija neustrašivog vozača Đure Gelinčira, čovjeka o čijoj je vještini ovisio život cijele posade. Odmah njemu s desne strane, na poziciji puškomitraljesca, bit će fotografija Saleta. Pogledate li gore, prema teškoj čeličnoj kupoli koja se okretala pod kišom metaka, vidjet ćete lice Ljubana Blaževića, a uz bočne puškarnice stajat će lica Nikiše, Marija i ostalih suboraca. Na ovaj način, „Boban” prestaje biti samo stroj; on postaje vremenski stroj, spomen-soba koja posjetitelje vraća u točno onaj trenutak kada su ovi dečki stvarali povijest.

Dok stojim ovdje i gledam posljednje radove na ovom čeličnom veteranu, poručuje Culej, obuzima me osjećaj dubokog poštovanja. Zato je iznimno važno da je „Boban” našao svoje zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti, i to upravo ovdje, u Vukovaru. On više nije oružje za rat, on je sada oruđe za mir i obrazovanje. Njegova je nova misija da neka nova, mlada hrvatska djeca, dolazeći na školske ekskurzije, stanu pred njega, dotaknu taj grubi čelik i na njemu uče kako se stvarala, voljela i branila domovina. Neka uče da se sloboda ne dobiva na poklon, već da su je iznijeli obični ljudi, u neobičnim, improviziranim oklopnjacima, vođeni neizmjernom ljubavlju prema svom domu.

Uz ovaj prekrasan prizor iz grada na Dunavu, završavam svoju današnju priču.

Ostavljam vas s mišlju na sve one koji su nam omogućili da danas u miru stojimo ovdje. A našem čeličnom divu poručujem samo jedno: Bobane, dobro došao u povijest!