ONI KOJI SU OTIŠLI KADA JE DOMOVINA NAJVIŠE TREBALA SVOJE LJUDE

Bila je to 1991. godina. Hrvatska je proživljava najteže dane svoje novije povijesti. Dok su se nad hrvatskim gradovima nadvijali dim i strah, dok su majke strepile za svoje sinove, a obitelji u suzama napuštale svoje domove, pred svakim se čovjekom postavljalo teško pitanje: što učiniti kada domovina zove, a rat kuca na vrata?

Neki su obukli odoru, uzeli pušku i krenuli braniti svoju zemlju. Neki su ostavili obitelji, siguran posao i vlastite snove kako bi stali na prvu crtu obrane. Nisu znali hoće li se vratiti svojim kućama, hoće li ponovno zagrliti svoju djecu ni hoće li dočekati jutro. Ali znali su jedno  ako svi odu, tko će braniti Hrvatsku?

A neki su tada spakirali svoje kovčege i otišli preko granice.

Dok su hrvatski branitelji spavali u hladnim rovovima, dok su slušali zvukove granata i čekali neprijateljski napad, neki su sigurnost potražili daleko od ratnih stradanja. Otišli su u Njemačku, Austriju, Švicarsku i druge zemlje, nadajući se mirnijem životu, daleko od pucnjave i neizvjesnosti.

Nisu svi otišli iz istih razloga. Neki su se bojali za svoju djecu, neki su morali pobjeći pred ratnim razaranjima, a neki su jednostavno odlučili da ne žele živjeti u zemlji zahvaćenoj ratom. Bilo je i onih koji su otišli vjerujući da će se jednoga dana vratiti.

Vrijeme je prolazilo.

U Hrvatskoj su se vodile teške bitke. Padali su gradovi, gorjela sela, nestajali mladi životi. Na tisuće obitelji zavijeno je u crno. Majke su čekale vijesti, supruge su odgajale djecu bez svojih muževa, a djeca su učila živjeti s praznim mjestom za obiteljskim stolom.

Među onima koji su ostali bilo je ljudi koji nikada nisu tražili priznanja. Branili su svoju kuću, svoju ulicu, svoje selo i svoj narod. Mnogi su se vratili ranjeni, mnogi su ostali bez zdravlja, a neki se nikada nisu vratili.

I dok su jedni prolazili kroz ratni pakao, drugi su u dalekim zemljama pokušavali započeti novi život.

Godine su prolazile i Hrvatska je napokon dočekala slobodu. Oni koji su otišli počeli su se vraćati. Neki su donijeli ušteđevinu, neki su izgradili kuće, neki su nastavili živjeti između dvije zemlje. Život je išao dalje, ali sjećanja nisu nestala.

I tada se, među ljudima, počelo postavljati pitanje koje ni danas nema uvijek jednostavan odgovor:

Jesmo li svi jednako nosili teret stvaranja hrvatske države?

Ne možemo sve ljude koji su otišli staviti u isti koš. Nisu svi napustili Hrvatsku iz sebičnosti, kao što ni svi koji su ostali nisu imali mogućnost ili priliku uzeti oružje. Rat je ljudima donosio odluke koje je teško razumjeti iz današnje sigurnosti.

Ali jedno se ne smije zaboraviti: bilo je hrvatskih branitelja koji su, unatoč strahu, ostali ondje gdje je bilo najteže. Nisu imali sigurno utočište u inozemstvu. Imali su položaj koji su morali braniti, suborce na koje su se oslanjali i domovinu koju nisu željeli prepustiti drugima.

Njihova žrtva ne smije biti zaboravljena.

Nije problem u tome što je netko tražio mir. Problem nastaje onda kada se zaboravi tko je platio cijenu slobode, kada se tuđa žrtva uzima zdravo za gotovo i kada se o Domovinskom ratu govori bez poštovanja prema onima koji su izgubili svoje najmilije.

Hrvatska nije nastala sama od sebe. Iza njezine slobode stoje životi, suze, ranjena tijela, razrušeni domovi i obitelji koje ni danas nisu pronašle svoj mir.

Zato danas, kada živimo u slobodnoj Hrvatskoj, trebamo se sjetiti svih koji su sudjelovali u obrani zemlje, svih prognanih i izbjeglih, ali i onih koji su se vratili te svojim radom pomagali obnovi.

Ipak, posebno mjesto u našem sjećanju pripada onima koji su položili svoje živote, kao i onima koji i danas nose rane rata.

Domovina nije samo mjesto u koje se vraćamo kada opasnost prođe. Domovina je i odgovornost koju nosimo kada je najteže.

Neka ova priča ne bude poziv na mržnju prema onima koji su otišli, nego podsjetnik da se sloboda ne smije uzimati zdravo za gotovo. O prošlosti treba govoriti iskreno, bez zaborava, ali i bez nepravednog osuđivanja svih ljudi istom mjerom.

Jer jednog dana, kada više ne bude među nama onih koji su osobno proživjeli rat, ostat će naša dužnost da novim generacijama kažemo istinu: Hrvatska je svoju slobodu skupo platila.

A onima koji su je branili, ranjenima, poginulima i njihovim obiteljima dugujemo poštovanje koje ne smije izblijedjeti.

Vječna slava i hvala hrvatskim braniteljima.

Za slobodu koju danas živimo, netko je nekoć riskirao sve što je imao.

Udruga branitelja Domovinskog rata Zagrebački velesajam